Žena bez stida, Sandra Cisneros, Buybook 2023.
prevod: Ulvija Tanović
Zbirka pjesama „Žena bez stida“, vrlo produktivne i američkoj čitateljskoj publici poznate autorice, Sandre Cisneros sadrži pet pjesničkih ciklusa čiji su naslovi, kao i nekoliko pjesama u zbirci napisani španjolskim jezikom. To, između ostaloga, potvrđuje autoričinu ukorijenjenost meksičkom mentalitetu. O njoj samoj i okvirnom kontekstu zbirke saznajemo već u predgovoru Jasne Karaule Krasni koji biva uvertirom u misteriozni svijet koloritne meksičke prirode, kuhinje, glazbe, a osobito cvijeća. Takav ekspresivan setting se podudara i s eskpresivnom prirodom autoričine jezične imaginacije, specifičnog autoričinog idiolekta ostavljujući autentičan stilski pečat.
Prvi ciklusi ove pozamašne zbirke pjesama obiluju eksplanatornim stihovima u kojima manjka potentne ekonomičnosti poetskog izraza. Nižu se refleksije događajnosti iz vlastitog života postavljajući pjesnički aparat kao vlastiti modus operandi. „Toliko ih imam za ispričati,/ ali nemam kome/ osim ovoj stranici./ Mojoj vjernoj ispovjednici.“ (21) Takvi stihovi s prenaglašenom emotivnom funkcijom pjesničkog diskursa korespondiraju i s pojedinim nekonzistentnim naslovima; „Sa pedeset neočekivano otkrivam da sam u svom punom sjaju“. Česta je autoreferencijalnost lirskog subjekta; „Beskrajno sam veličanstvena“ (26) što pokatkad djeluje nezgrapno i stilski neujednačeno. Tomu također doprinosi didaktičnost određenih stihova koja je izgrađena na nizu imperativnih glagola, poslovičnog poantiziranja. „Nađi… potopi…. isperi… obuci… prigrli… popij“ (28) Tu je i pregršt retoričkih pitanja koji ne izlaze iz okvira općenitosti i patetike, npr. „Što ti znaš/ o suzama?“ (30)
Značajan odmak od takvih pokliznuća evidentan je u pjesmi „K- Mart, San Antonio, Teksas, 1986.“ gdje čitatelje kondicionalni stihovi angažiraju te potiču na interakciju i empatiju. Ono što je osobito sugestivno u toj pjesmi jest da svaki tzv. zavisni dio rečenice, ako ćemo strofe promatrati sintaktički, na što nam se aludira, završava točkom. Dobivamo dojam da „glavni dijelovi“ ne mogu biti izrečeni, da ovi stihovi, htijenja lirskog subjekta s kojima se kao čitatelji suživljujemo, nemaju mogućnost realizacije pa ih lirski subjekt i zatvara sintaktički nelogičkim interpunkcijskim znakom svaki put na mjestu gdje bi trebao doći zarez, tj. nastavak. Kao što Krešimir Bagić kaže „vjerujem da se u detaljima može uočiti cjelina“, u ovom „detalju“ možemo prepoznati golemi semiotički znak koji nas upućuje raznim slojevima interpretacije knjige u cjelini. I nastavak pjesama nam često donosi fragmentirane stihove koji poput niza sličica ili mozaika rezultiraju semantički bogatima, a izražajno snažnim pjesmama.
„Kroz prozor vidim/ planinu bez mjeseca./ Buda u lotosu./ Mir i tišina.“ (33) Ovakvi i slični stihovi nas mogu asocirati na vrsne vuletićevske obezglagoljene pjesme koji otvaraju multiplicirane slojeve značenja. Značenjski dijapazoni se šire i u izrazito emotivnoj pjesmi „Prema riječima moga oca“ kroz koju se proteže nostalgično, jesensko raspoloženje kreirano već i u samom „opisu“ ambijenta zlatnog lišća. Beskonačna igra jezikom kao potentnim sredstvom preoblikovanja stvarnosti pospješuje mistične, nokturalne atmosfere ovih pjesama pretežito tipično ljubavne tematike, pridajući autoričinom stilu osobit pečat.
„Jedan
Borracho
Gađa nebo
Flašom.“ (35)
Pjesma „Uputstvo za bdijenje nad umirućim“ doslovno izgleda kao uputstvo. Savjeti su čak numerirani. Reminiscentna lakoća, a iznimna semantičko-stihovna razvedenost primjetna je u pjesmi „Nebo sa šeširom“. „(…) dovoljno/ širokim da zemlju zasjeni/ indigom i lavandom.“ (48) Metafizičke boje se protežu na motiv mora pospješujući stilsku koherentnost.
Autoričino okularističko detaljiziranje je evidentno i u samom izboru naslova, osobito naslova pjesme „Jarceria“. Na kraju pjesme saznajemo značenje te riječi. Radi se o „prodavnici predmeta načinjenih od vlakana povrća“ (49). I ovime se potvrđuje teza o ukorijenjenosti autorice i meksičkom mentalitetu. Osim mnoštva španjolskih riječi kojih je prevoditeljica pohvalno ostavila u tekstu u izvornom obliku, čitava pjesma pulsira specifičnom energijom „boja meksičkog/ Tinguisa.“ (51) Pjesma otvara mogućnost dramskog uprizorenja donoseći nam žive vizualne, akustične i olfaktivne pjesničke slike koje pospješuju unutarnju dinamiku i potencijalnu monološku scensku izvedbu. Lirski subjekt intenzificira „radnju“ sve razvidnije usložnjavajući vlastiti „lik“. „Živim ad reves, naopako./ Oduvijek.“ (52)
Često uočavamo personifikaciju čija upotreba pospješuje razigranost i melodičnost stihova; „zvona crkve/ štucaju.“ (84) ili onomatopeju „Ommmmmm“ (37) Ta stilska sredstva su počesto u funkciji ironiziranja stvarnosti, što je vješt književni postupak i dokaz da, iako su primjetna navedena pokliznuća u klišeje i općenitost, ova knjiga nosi snažna simbolička značenja i ideje. „Najviše bih voljela posvetiti/ svoje cvjetne godine/ inspirativnim mravima što me,/ mirno i bez kajanja/ i osjećanja, uspješno deložiraju/ iz tuš kabine svake zime,/ nauk nenasilnog uvjeravanja.“ (57)
Pitamo se zašto mravi, koji u ovom slučaju nose negativne konotacije, iz mjesta na kojemu se pere sva prljavština, tuša, deložiraju pjesnički subjekt, ženu koja je izranjena mnogim duševnim i fizičkim bolima. Pitamo se i kakav je to nalog i još mnogo toga. Čitajući i ostale pjesme u ironijskom ključu te imajući u vidu kompleksnost pjesničkog subjekta „Ja sam anomalija“ (42), neprestano nam se produžuje horizont očekivanja te se usložnjavaju moguća simbolička interpretativna značenja.
Dualitet pjesničkog jezika se naslanja na dualitet pjesničkog subjekta pa od početnog „naivnog“ glasa pjesničkog subjekta; „Ja sam plesala sa sve i jednim“ (18), upoznajemo se i s iznimno zrelom, hipersenzibilnom protagonisticom koja ironijom, također zrelim književnim postupkom se obračunava s jezivim pojavnostima ovoga svijeta, koje zbog učestalosti neopravdano poprimaju karakter „normalnosti“; „Ili u zavjeri s onima/ što su oteli slijepu/ djevojku (…)/ i ostavili njenu ljušturu.“ (82) Tematski obzor se tako od ljubavno-erotskog okreće ka socijalno-jezivom.
Lirski subjekt se može projicirati kao hipersenzibilna junakinja koja svoju autentičnost stječe i osobitom refleksijom na eroticizam, na ono nagonsko u svima nama što se konvencijama sputava, a u umjetnosti dobiva slobodu za neophodnim iskazanjem. Stoga je lirski subjekt, kako nam se i u naslovu aludira, moguće okarakterizirati atributom „besramna“, međutim, prije da bi joj se mogli dodati atributi autentična ili iskrena jer na površinu iznosi samo ono što je u suštini istinski ljudsko, a to je priroda.
Ironijskim književnim postupkom se referira i na mnoge druge životne segmente. Pjesnički subjekt se priklanja skupini revoltiranih „malih“ pojedinaca, kao što, npr., mogu biti mravi iz spomenute pjesme. Naslov pjesme „Nebo sa šeširom“ još je jedan plauzibilan primjer sintagmi širokih interpretativnih mogućnosti. Naslanja se na temu religioznosti koja je snažno prožeta cijelom knjigom. Lirski subjekt se često izravno obraća Bogu uspostavljujući dijalog. „Oče,/ znam da bismo/ trebali biti zahvalni za svoje male bolove/ u zemlji gdje je zakon lakše/ prekršiti nego poštovati.“ (65) Ovim stihom kao i čitavom pjesmom „Nikad ne spominji Kćerima Republike Teksas“ referira se i na Bosnu, konkretno na rat u Bosni i kaotičan društveno-politički sustav gdje je puk svrstan na rub egzistencije i marginaliziran u svakom pogledu.
U pjesmi „Vjera“ poistovjećuje se s Bogom, poantirajući u ključu vjere da ima „dosta jada, ali isto tako i/ ljudskosti – bar malo/ više, vjerujem.“ (23) Često motiv Boga nosi i negativnu konotaciju pa ga se „okrivljuje“ za mnoge loše stvari. Pjesma „Bog slama srce opet i iznova dok ne ostane otvoreno“ sadrži niz stihova u obliku retoričkih pitanja, iznimno sugestivnih i ironičnih sintagmi koje djeluju kao izljevi bijesa na životne nepravde i nedaće. Fizički, zemaljski krivci su iscrpljeni pa je sada naglasak stavljen na nadnaravni. Ova pjesma ima mogućnost i scenske realizacije u obliku dramskog solilokvija ili koje slične forme.
Pjesnički subjekt često iznosi pred čitatelja niz „ljagi“ ovoga svijeta, ali uvijek završi optimističnom poantom, ili kao u prethodnim pjesmama, oslanjanjem na moć vjere i nadnaravnog bića, Boga (jer očito je spas jedino u nadnaravnom, nadmoćnom) ili u vlastitom imaginarnom svijetu kojega može kreirati u svoja četiri zida, svijetu u kojemu se isprepliće prošlost s budućnošću, gdje nitko ne može upravljati iskonskim htijenjima i potrebama.
Takva „stanja“ rezultiraju i katkad hedonističkim modusom vivendijem pjesničkog subjekta koji utjehu pronalazi u alkoholu ili sličnim konzumentima kojima se „bježi“ iz sfere racionalnog (bolnog) u iracionalno (privid sreće). Često se personificiraju drveća, osobito hrast, a „ljubavi iz erotike“ (143) se prelijevaju u majčinske ljubavi žena koje nisu majke. Nije slučajnost da su česti motivi drveća. Upravo se potencijalne konotacije u vezi s njima naslanjaju na potencijalne konotacije u vezi sa ženama kojima autorica pridaje u svojoj knjizi mnogo pažnje, a čije demistifikacije u knjizi nedostaje.
„Žena bez stida“ vrijedan je doprinos bosanskohercegovačkoj literaturi u prijevodu. S jedne strane, promjena pjesničkih registara katkada je nespretno primijenjena, evidentna su pokliznuća u opća mjesta i klišeje; s druge strane, pregršt je pjesama koje su iznimno simbolički potentne, kako formom izraza, tako i formom sadržaja. Prijevod ove zbirke pjesama ima potencijal za privlačenje široke bosanskohercegovačke čitateljske publike.
Marija Pavković Baković
Tekst je pisan na radionici Bookstana “Opasno čitanje”.