Biblioteka u Aleksandriji i nestanak čitalačke kulture
Prema legendi, pre 2.300 godina egipatski kralj Ptolemej I zatražio je od svog dvorskog savetnika da sastavi sveobuhvatnu zbirku pisanih dela čitavog sveta. Ptolemej, koji je služio pod Aleksandrom Velikim, zamislio je biblioteku koja bi čuvala celokupno znanje čovečanstva. Njegovi naslednici nastavili su taj poduhvat. Kraljevske snage pretresale su svaki brod koji bi pristao u Aleksandriju, tragajući za svicima. Oni su čuvani u Museionu, svetilištu posvećenom Muzama, napravljenom po uzoru na Aristotelov Licej. Govorilo se da se među bibliotečkom građom nalazila i Aristotelova lična zbirka knjiga.
Veliki deo istorije Aleksandrijske biblioteke zauvek je izgubljen. Ipak, znamo da je ona bila poprište nekih od najvećih intelektualnih dostignuća antičkog sveta. Kralj je plaćao učenjacima da žive i rade u biblioteci, a zbirka je bila dostupna svakome ko je želeo da uči. Jedan grčki retoričar koji ju je posetio napisao je da je to bilo „podsticaj čitavom gradu da stekne mudrost“. Upravo u toj biblioteci Eratosten je izračunao obim Zemlje, a Zenodot je priredio najranije rukopise Homerovih epova. Tamo je možda proučavao i Euklid, autor „Elemenata geometrije“.
Taj procvat učenosti nije dugo potrajao. Do 400. godine nove ere biblioteka je nestala. Mnogi naučnici smatraju da je njeno uništenje predstavljalo najveći gubitak znanja u istoriji i početak mračnog doba. Istoričari su vekovima proučavali fragmente papirusa pokušavajući da utvrde šta se dogodilo.
Tradicionalno se verovalo da je uzrok bio rat. Tokom opsade Aleksandrije 48. godine pre nove ere, Julije Cezar je izazvao požar u kojem je izgorelo najmanje 40.000 svitaka. Biblioteka je opstala u umanjenom obliku sve do četvrtog veka nove ere, kada su sledbenici aleksandrijskog arhiepiskopa opljačkali paganski hram u kojem su se čuvali preostali rukopisi. Međutim, savremeni istoričari sve češće umesto ovih dramatičnih događaja ističu mnogo običniji uzrok propasti: nemar.
Održavanje zbirke bilo je izuzetno skupo. Vlaga, miševi i insekti polako su uništavali papirusne svitke. Pisari su morali neprestano da prepisuju stare tekstove pre nego što bi se raspali i postali nečitljivi. Na kraju su teškoće u održavanju biblioteke postale veće od volje da se ona sačuva. „Nije nestanak biblioteke doveo do mračnog doba, niti bi njen opstanak unapredio to doba“, napisao je klasični filolog Rodžer Begnal. Činjenica da je biblioteci bilo dopušteno da propadne pokazuje da je mračno doba već bilo počelo.

Dve hiljade godina kasnije: čitamo sve manje
DVE HILJADE GODINA KASNIJE, u sasvim drugačijim okolnostima, tama se ponovo približava. Amerikanci, nekada pripadnici društva koje se s ponosom smatralo pismenim, danas čitaju mnogo manje nego ranije. Prema podacima Nacionalne zadužbine za umetnost, koja sprovodi najobuhvatnije istraživanje čitalačkih navika u zemlji, 2022. godine manje od polovine odraslih izjavilo je da je pročitalo knjigu bilo koje vrste. Samo 38 odsto pročitalo je roman ili kratku priču. Istraživanje koje je analiziralo 236.000 odgovora u okviru Američkog istraživanja o korišćenju vremena pokazalo je da je udeo Amerikanaca koji svakodnevno čitaju iz zadovoljstva pao sa 28 odsto 2004. na 16 odsto 2023. godine. (Istraživanje je obuhvatilo one koji su čitali knjigu, časopis ili novine, slušali audio-knjigu ili čitali elektronsku knjigu.) Kockanje je postalo češća aktivnost u slobodno vreme od čitanja knjiga: prošle godine 57 odsto Amerikanaca se kladilo.
Pad čitanja prisutan je u svim starosnim grupama, među ljudima različitog obrazovnog nivoa i oba pola. Čak i grupe koje su tradicionalno najviše čitale — penzioneri, žene i diplomirani studenti — beleže veliki pad.
Knjige koje ljudi danas čitaju jednostavnije su nego ranije. Rečenice u današnjim bestselerima lista „Njujork tajmsa“ približno su za trećinu kraće nego pre jednog veka. Duže rečenice nisu same po sebi bolje. Ipak, činjenica da su nekada bile toliko rasprostranjene govori o vremenu u kojem su Amerikanci imali želju i sposobnost da čitaju ozbiljna književna dela. Godine 1958. engleski prevod romana „Doktor Živago“ Borisa Pasternaka bio je najprodavaniji roman godine, prema časopisu „Publishers Weekly“. Pasternak piše dugim, složenim rečenicama: „Tog toplog, sivog jutra u planinama, Živagu je bilo žao cara; uznemiravala ga je pomisao da bi takva uzdržanost i stidljivost mogle biti suštinska svojstva tlačitelja, da bi čovek toliko slab mogao da zatvara, veša ili pomiluje.“
Najprodavaniji roman prošle godine bio je „Sunrise on the Reaping“, najnoviji deo serijala za mlade „Igre gladi“. Brajan Banon, glavni bibliotekar Njujorške javne biblioteke, rekao mi je da je književnost za mlade jedan od najpopularnijih sadržaja u biblioteci — među čitaocima koji odavno nisu mladi. (Među deset najpopularnijih naslova nalaze se i dečje knjige „Partypooper“, dvadeseti nastavak serijala „Dnevnik šonjavka“ i „Dog Man: Big Jim Believes“.) Najpopularniji roman namenjen odraslima bila je romantična fantastika „Onyx Storm“. Kakva god da su zadovoljstva koja pruža, to nije Pasternak. „Mišić na njegovoj četvrtastoj vilici zatreperi dok me posmatra, a preplanula koža na njegovom obrazu talasa se ispod čekinja brade.“
Amerikanci danas mnogo manje čitaju i vesti. Godine 1975. otprilike polovina ljudi u dvadesetim godinama govorila je da svakodnevno čita novine. Danas to čini manje od deset odsto. Većina Amerikanaca sada prati vesti na telefonima i laptopovima, a 40 odsto kaže da više voli da gleda ili sluša onlajn vesti nego da ih čita.

Postpismenost i kriza čitanja
Ova promena se često naziva krizom pismenosti. I zaista, osnovne čitalačke veštine Amerikanaca slabe. Rezultati testova čitanja učenika četvrtog i osmog razreda opadaju tokom protekle decenije. Amanda Kordeliski, članica upravnog odbora Američkog udruženja školskih bibliotekara, rekla mi je da su ona i njene kolege bibliotekarke morale da kupuju nove knjige kako bi učenicima ponudile sadržaje prilagođene njihovom opadajućem nivou čitalačkih sposobnosti. Među najpopularnijim naslovima nalaze se obnovljena izdanja grafičkih romana, poput serijala „Čarobna kućica na drvetu“, namenjenog učenicima nižih razreda osnovne škole, kao i stripovi i manga za učenike viših razreda osnovne i srednje škole.
Na nacionalnom testiranju 2024. godine, samo 35 odsto maturanata srednjih škola pokazalo je da je „napredno“ u veštinama kao što su analiza složenih književnih tema i procena uverljivosti autorovih argumenata. Otprilike isti broj postigao je rezultat ispod osnovnog nivoa, što znači da možda imaju teškoća da izvode zaključke na osnovu pojmova izričito navedenih u tekstu ili da koriste kontekst kako bi odredili značenje nepoznate reči. Opala je i funkcionalna pismenost odraslih: skoro 30 odsto odraslih Amerikanaca ne može da prepriča ili izvede zaključke iz teksta koji se prostire na više stranica. Godine 2017. taj procenat bio je manji od 20 odsto.
Pa ipak, začudo, Amerikanci verovatno čitaju više reči nego ikada ranije. Promenilo se ono što čitaju i način na koji čitaju. Zasuti su imejlovima, tekstualnim porukama, objavama na mreži Iks, diskusijama na Reditu i opisima na Instagramu. Ova eksplozija kratkih tekstualnih fragmenata odvija se nauštrb posvećivanja trajne pažnje dužim pisanim delima koja prenose bogate i složene informacije. Merijen Vulf, kognitivna neuronaučnica sa Univerziteta Kalifornije u Los Anđelesu, smatra da ljudi gube sposobnost dubokog razmišljanja o tekstu. To ne znači da zaboravljaju kako da prepoznaju pojedinačne reči. Naprotiv, gube složenije sposobnosti razumevanja i povezivanja informacija. Drugim rečima, Amerika nije nepismena. Ona je postpismena.
Stvari će se uskoro pogoršati, i to brzo. Naredna generacija čita mnogo manje nego što su današnji odrasli čitali kada su bili deca. Vaspitači u vrtićima kažu da mnogi njihovi polaznici ne znaju dečje pesmice i bajke. Bendžamin Pauers, direktor Centra za globalnu pismenost „Haskins“ na Univerzitetu Jejl i Univerzitetu Konektikat, rekao mi je da je u istraživanju među 236.000 odraslih Amerikanaca samo dva odsto izjavilo da je određenog dana čitalo detetu. Od 1984. do 2025. godine, procenat trinaestogodišnjaka koji su rekli da retko ili nikada ne čitaju iz zadovoljstva porastao je sa osam na 29 odsto. Što je dete starije, to manje voli da čita. Robert Taunsend, direktor programa pri Američkoj akademiji umetnosti i nauka, nedavno je organizovao fokus-grupe u kojima je srednjoškolce pitao kako doživljavaju čitanje iz zadovoljstva. Rekao mi je da je većina na to gledala kao na neku stranu, nepoznatu praksu.
Čitanje kao napor koji se izbegava
Čitanje je počelo da deluje suvišno čak i nekim od najobrazovanijih članova društva. Margaret Reniks, pomoćnica direktora za podršku humanističkim i društvenim naukama na Harvardu, ispričala mi je da je razgovarala sa studentom koji je imao teškoća da čita knjigu napisanu na staroengleskom. Problem je bio roman „Paklena pomorandža“ Entonija Bardžisa iz 1962. godine. (Student je koristio ChatGPT da „prevede“ knjigu na jednostavniji jezik.) Nedavno je jedan profesor sociologije na Harvardu, zabrinut zbog studentskih evaluacija predmeta u kojima su se studenti žalili na količinu gustog štiva koje im je zadato, zamolio Reniks da se obrati njegovom odeljenju i odbrani čitanje. Morala je da objasni studentima jednog od najelitnijih univerziteta u Americi — gde se nastava zasniva na pisanim zapažanjima, argumentaciji i analizi — da odlomci i sažeci ne mogu da prenesu dubinu i složenost celovitog književnog teksta. Reniks mi je rekla da neki studenti danas čitanje doživljavaju kao nepotrebno naporan način sticanja znanja. „Kada im traže da čitaju“, rekla je, „profesori im proizvoljno uskraćuju informacije time što ih teraju da do njih dođu kroz ovaj teži medij.“
Zašto je čitanje promenilo civilizaciju
Možda deluje kao samoposlužna tvrdnja kada pisac u časopisu koji živi od reči nosi baklju u odbrani čitanja. Ali ljudi koji zarađuju od reči nisu jedini koji gube u postpismenoj eri. Čitanje je više od veštine ili jednog od načina komunikacije među mnogima. Mediji koje koristimo da bismo međusobno komunicirali oblikuju svet u kojem živimo. Prvi ljudi su milenijumima komunicirali samo govorom. Pojava čitanja i pisanja preobrazila je društvo. Promenila je ljudsku svest i politiku, kao i intelektualne sposobnosti koje ljudi mogu da razviju. Pad čitanja doneće promene sličnih razmera. Uticaće na naše najdublje misli, politiku i kulturu društva, kao i na način na koji pripovedamo istoriju naše civilizacije. Ako pažljivije pogledamo, videćemo da su te promene već počele.

ČITANJE NIKADA NIJE BILO PRIRODNO. Ljudi nemaju urođeni kognitivni mehanizam namenjen povezivanju slova u reči i njihovom povezivanju sa značenjima iz stvarnog sveta. Da bi čitali, ljudi su morali da prilagode delove mozga koji služe govoru i prepoznavanju predmeta. Ova praksa prvi put se pojavila pre 6.000 godina u Mesopotamiji. Tokom milenijuma koji su usledili, većina stanovništva bila je nepismena. Pismenost je postala masovna pojava tek relativno nedavno, nakon što je Johan Gutenberg 1450. godine izumeo štamparsku presu.
Pisani jezik suštinski se razlikuje od usmenog. Pisanje odvaja poruku od glasnika i omogućava širenje informacija na nepristrasniji način nego što je to bilo moguće u usmenim društvima. Pošto pisanje rečenice traje duže nego izgovaranje, ono primorava autora da uspori i razmisli. Pisani jezik obično koristi složeniju strukturu rečenica i bogatiji rečnik od govornog jezika. Za razliku od govora, ne nestaje u vazduhu. Čitaoci mogu da se vraćaju tekstu i da ga ponovo razmatraju, tražeći nova značenja i razumevanje. Pošto pisanje ostaje zabeleženo, ljudi mogu privremeno da zaborave ono što su napisali, ali mogu da veruju da to neće biti izgubljeno. To oslobađa um da razmišlja o novim idejama i dolazi do novih otkrića.
„Više nego bilo koji drugi pojedinačni izum, pisanje je preobrazilo ljudsku svest“, napisao je istoričar i jezuitski sveštenik Volter Dž. Ong u svojoj knjizi „Usmenost i pismenost“ iz 1982. godine. Smatrao je da je pismenost stvorila uslove za unutrašnju koncentraciju, produženu usredsređenost i logičko zaključivanje. Omogućila je novu vrstu racionalnog, linearnog i analitičkog mišljenja.
Ong je naveo studije slučaja neuropsihologa Aleksandra Lurije, koji je tridesetih godina prošlog veka putovao u udaljena sela Uzbekistana i Kirgizije, u vreme kada su seljaci počinjali da stiču osnovno obrazovanje iz čitanja i pisanja. Lurija je razgovarao sa ispitanicima u čajdžinicama, poljskim kampovima i oko večernjih vatri. Postavljao im je niz pitanja osmišljenih da pokažu razlike u načinu razmišljanja nepismenih i pismenih seljaka. Lurija je pitao: „Na krajnjem severu svi medvedi su beli. Novaja Zemlja je na krajnjem severu. Koje su boje medvedi na Novoj Zemlji?“ Pismeni seljaci mogli su da reše silogizam. Nepismeni su odbijali da pokušaju da objasne, govoreći da nikada nisu bili na severu i da zato ne mogu da odgovore. Činilo se da je sticanje pismenosti donelo sposobnost logičkog i apstraktnog mišljenja, a ne samo čitanja reči.
Kasniji naučnici pripisivali bi neke od ovih novih načina razmišljanja i drugim aspektima života u pismenom društvu, a ne samo čitanju. Ipak, širi argument Voltera Dž. Onga ostaje važan: kulture štampe cene dugačke, organizovane argumente. „Pisanje zamrzava govor i na taj način rađa gramatičara, logičara, retoričara, istoričara, naučnika — sve one koji moraju da drže jezik pred sobom kako bi mogli da vide šta on znači, gde greši i kuda vodi“, napisao je Nil Postman 1985. godine. Pojava čitanja i pisanja bila je preduslov za filozofiju, modernu nauku, istoriju kao akademsku disciplinu i umetničku kritiku.
Ove promene bile su duboko destabilizujuće. Kako se pismenost širila društvima, doprinela je političkim previranjima i revolucijama. U američkim kolonijama, vođe patriotskog pokreta koristile su novine i pamflete kako bi podstakle protivbritansko raspoloženje. „Stari rimski i grčki govornici mogli su da govore samo broju građana koji su mogli da se okupe u dometu njihovog glasa“, napisao je Bendžamin Frenklin 1782. godine. „Sada, zahvaljujući štampi, možemo da govorimo nacijama; a dobre knjige i dobro napisani pamfleti imaju veliki i opšti uticaj.“
Osnivači Amerike koristili su pisane dokumente da bi izgradili novu naciju i verovali su da će sistem koji su osmislili funkcionisati upravo zato što će građani biti informisani čitaoci. Frenklin je i sam bio izdavač novina i osnovao je prvu javnu biblioteku u Americi. „Ove biblioteke su unapredile opšti razgovor među Amerikancima“, napisao je u autobiografiji, i „učinile obične zanatlije i zemljoradnike jednako inteligentnim kao i gospodu iz drugih zemalja“. Amerikanci su rano počeli da doživljavaju informisanost kao građansku, pa čak i moralnu obavezu.

Naravno, nova republika nije uvek bila utočište trezvene analize. Očevi osnivači napadali su svoje neprijatelje u novinama, šireći laži kako bi podstakli javnost protiv njih. Jedan od saveznika Tomasa Džefersona nazvao je Džona Adamsa „gnusnim hermafroditom“ koji nema ni snagu ni čvrstinu muškarca, ni blagost i osećajnost žene.
Pristup čitanju nije bio ravnomerno raspoređen. Dugo vremena veliki broj Amerikanaca nije mogao da položi test pismenosti savezne vlade — naročito na jugu, gde je sprečavanje pismenosti crnog stanovništva bilo jedan od stubova ideologije bele suprematističke vlasti.
Ipak, od samog početka, književnost je mnogim Amerikancima bila važan izvor zabave, smisla i povezanosti. Delili su zajednički skup referenci iz Biblije i engleske književnosti. Čarls Dikens bio je toliko omiljen među američkim čitaocima da su njegovi obožavaoci tokom posete Njujorku 1842. godine hrlili da sakupe pramenove njegove kose.
U 19. veku pisanje pisama bilo je prava umetnost, a čak je i prepiska sa voljenima bila pisana elegantnim, formalnim stilom. „Čudno nam je da to danas vidimo: vojnik iz Građanskog rata piše svojoj ženi, prekriven blatom u svom šatoru, a piše kao da je Šekspir“, rekao mi je Džon Mekvorter, lingvista sa Univerziteta Kolumbija. „Pomislili biste: zar ne može malo opuštenije, kao da pišeš svojoj ženi? Ali zapravo joj on jednostavno šalje ljubavne stihove.“
Semjuel D. Loughed služio je u 8. puku dobrovoljačke pešadije države Misuri, koji se borio kod Šajloa i tokom opsade Viksburga. U oktobru 1862. godine napisao je svojoj supruzi: „Teško je leći, pokriven sopstvenom krvlju, na bojnom polju i umreti. Teško je gledati moćnog konja u galopu kako pada i umire pod njegovim nemilosrdnim kopitima, ržeći dok umire i izgovarajući poslednju reč utehe. Nijedna živa sestra ne može da ublaži tugu u času kada je najveća. O, užasi rata.“
Godine 1962. Maršal Makluan, zaštitnik sveta medija, predvideo je da će zapadni svet postati ono što je nazvao „postpismenim“. U knjizi „Gutenbergova galaksija“, objavljenoj te godine, sugerisao je da je već počelo doba u kojem će elektronski mediji potisnuti pisanu reč. U to vreme, televizor je imalo 90 odsto domaćinstava, u poređenju sa 9 odsto samo deceniju ranije. Televizija je postajala glavni izvor vesti za Amerikance. Prosečno domaćinstvo provodilo je više od pet sati dnevno ispred televizijskog ekrana.
Posmatrano iz današnje perspektive, Amerika pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka ne deluje postpismeno. Posle rata, nacija je postala bogatija i znatno obrazovanija, i to zapanjujućom brzinom. Njena privrženost pisanoj reči i poštovanje intelektualaca koji su je stvarali delovali su kao da su tek u usponu. Godine 1964. časopis „Tajms“, čiji je tiraž premašivao tri miliona primeraka, objavio je naslovnu priču o Džonu Čiveru, piscu poznatom po mračnim pričama o prigradskoj nelagodi. Tekst, „Ovid u Osiningu“, počinjao je proširenim citatom iz uvoda u „Metamorfoze“. U Čiverovoj čuvenoj priči „Pet i četrdeset osam“, glavni junak ukrcava se u voz iz naslova i zatiče prizor koji je tada bio uobičajen, a danas deluje gotovo egzotično: vagon pun putnika koji čitaju večernje novine.
Ipak, televizija je menjala ritam i navike američkog života. Godine 1985. Nil Postman, Makluanov prijatelj i sledbenik, objavio je knjigu „Zabavljamo se do smrti“. Tvrdio je da je televizija otela pažnju Amerikanaca i pretvorila politiku u jeftinu zabavu. „Problem nije u tome što nam televizija nudi zabavne sadržaje, već u tome što je svaki sadržaj predstavljen kao zabava“, napisao je Postman. „Televizija je glavni način na koji naša kultura spoznaje samu sebe.“ U to vreme, prosečno američko domaćinstvo gledalo je televiziju više od sedam sati dnevno, a taj broj bi do 2010. porastao na gotovo devet sati.
Ako je televizija potisnula tišinu neophodnu za čitanje, širokopojasni internet i pametni telefon učinili su je gotovo nedostižnom. Ne tako davno, kućna zabava putem ekrana imala je svoje granice. Emisije su se prikazivale određenog dana, u određeno vreme. Ako ste želeli da pogledate stari film, morali ste da obujete cipele i odete do video-kluba. Knjige su u takvom okruženju mogle da se nadmeću za pažnju. Neki ljudi bi, barem, isključili televizor i čitali knjigu pre spavanja.
Danas je zabava bezgranična. Ne postoji jasna tačka zaustavljanja — jedna emisija prelazi u sledeću. Ljudi gledaju televiziju dok u ruci drže telefon, prate društvene mreže ili se dopisuju s prijateljima. Netfliks je, navodno, savetovao rediteljima i scenaristima da pretpostave kako publika ne obraća pažnju i da gledaoce stalno podsećaju na ono što se dešava. U takvom okruženju čovek mora zaista da bude odlučan da bi čitao. Većina nije.
Kada ljudi čitaju, mogu otkriti da usvajaju manje informacija. To posebno važi ako čitaju na telefonu. Beskrajno pomeranje sadržaja, hiperlinkovi i obaveštenja podstiču površno čitanje, uz stalne pozive da pogledamo nešto drugo.
Istraživanja su pokazala da ljudi manje razumeju kada čitaju na digitalnom uređaju nego na papiru, možda zato što sve te ometajuće mogućnosti otežavaju usmeravanje pažnje na tekst. Posvećivanje neprekidne, nepodeljene pažnje tekstu sada može delovati kao prevelik zahtev. Audio-knjige postale su popularna alternativa štampanim knjigama, barem među onima koji vole da slušaju dok rade sudove ili voze na posao.
Suočene sa sve kraćim rasponima pažnje i opadanjem sposobnosti razumevanja pročitanog, škole su mogle da pokušaju da se odupru impulsu ka kraćim odlomcima i površnijem čitanju. Umesto toga, podstakle su ga. Istraživanje iz 2025. pokazalo je da su nastavnici engleskog jezika u srednjim i višim razredima osnovne škole zadavali od nula do četiri knjige godišnje. Uzastopne reforme obrazovanja udaljile su nastavu od knjiga i usmerile je ka kratkim odlomcima, kako bi se što vernije oponašali zadaci na testovima sa višestrukim izborom, koji se koriste za proveru razumevanja pročitanog. Mnogi najpopularniji školski programi danas se oslanjaju na odlomke. Anmari Kortez, direktorka osnovne škole u Koroni u Kaliforniji, rekla mi je da mnogi administratori upućuju nastavnike da ne zadaju cele knjige: od njih se očekuje da sprovode kratke, izdvojene vežbe čitanja, umesto da učenici čitaju duže celine.
U međuvremenu, digitalni uređaji sve ranije ulaze u život dece. U istraživanju „Njujork tajmsa“ više od 80 odsto nastavnika u predškolskim ustanovama i nižim razredima osnovne škole reklo je da učenici dobijaju pametne telefone ili druge uređaje već u trenutku kada kreću u vrtić. U Dejvisu, u Kaliforniji, gde predaje Kortez, školski okrug svakom učeniku daje tablet za korišćenje u školi. Ona je sprečavala učenike da uređaje nose kući, jer zna koliko vremena provode na njima. „Imala sam učenika koji je veoma burno reagovao na polazak u školu“, rekla mi je. „Obično učenici plaču možda prvih nekoliko nedelja i kažu da žele mamu. Ali ovaj učenik je plakao jer mu je nedostajao tablet.“
U nedavnoj prošlosti ljudi su barem čitali nešto na internetu, ali i to se brzo menja. Društvene mreže, nekada uglavnom zasnovane na tekstu, preplavljene su kratkim video-snimcima. TikTok, Jutjub šorts i Instagram rils dominiraju ekonomijom pažnje, naročito među mladima. Prema nedavnoj analizi podataka koju je sprovela Džin Tvenge, profesorka psihologije koja proučava generacijske promene, prosečan učenik osmog razreda provodi četiri i po sata dnevno na društvenim mrežama. Za mnoge od njih to vreme, čini se, prolazi gledajući video-snimke, i to dvostrukom brzinom. Čak su i tekstualne poruke poprimile odlike govornog jezika. Ljudi koriste velika slova da bi označili snažne emocije i odsustvo pravilne interpunkcije, koja sada deluje ukočeno, čak i strogo. Kao da se ljudi u dvadesetim godinama sve više udaljavaju od slanja poruka i radije jedni drugima šalju glasovne poruke.
Pisana reč opstala je hiljadama godina i prebrodila uzastopne izazove novih tehnologija. Očigledno je otporna. Stope čitanja mogu da osciliraju, ali optimisti tvrde da dugi tok istorije vodi ka univerzalnoj pismenosti. Martin Puhner, profesor komparativne književnosti na Harvardu, proučava kako je književnost oblikovala istoriju. Decenijama prati promene komunikacionih tehnologija i strahove koje su te promene izazivale. Tokom većeg dela svoje karijere bio je skeptičan prema strahovima od kraja čitanja. „Ako me je duga istorija promena u tehnologijama pisanja nečemu naučila, onda je to da uvek treba da se odupirem katastrofičnim scenarijima“, rekao mi je.
Pa ipak, čak i Puhner sada veruje da se katastrofični scenario ostvario. Povratak tekstu, udaljavanje od videa, deluje krajnje malo verovatno. Možda Makluan i Postman nisu pogrešili kada su predvideli da će naše društvo postati postpismeno. Samo su bili prerani. Svet koji su ti teoretičari predvideli pre pola veka sada je tu. Ispostaviće se da je pismeno doba bilo kratak međuperiod između usmenog i digitalnog doba.

ČITANjE JE OBLIKOVALO savremeni um. Njegov nestanak će ga ponovo oblikovati. Naučnici koji se bave kognitivnim procesima počinju da razumeju kako bi te promene mogle da izgledaju. Pitao sam desetak njih šta se dešava s našim mozgom kada prestanemo da čitamo. Nekoliko njih zabavilo se mojim početničkim pitanjem. „Sve što vam se dešava menja mozak“, rekao mi je Den Vilingem, profesor na Univerzitetu Virdžinije. „Sam čin čitanja jedne reči menja vaš mozak najmanje nekoliko sati — a, ako znate kako da to izmerite, i mnogo duže.“ Pokušavao je da me umiri: ako sve menja mozak, onda gotovo nijedna pojedinačna radnja nije toliko važna.
Ali šta ako jednu vrstu aktivnosti (čitanje reči) dosledno zamenjujete drugom (gledanjem Instagram rilsa)? Jedno od najčvršćih otkrića neuronauke jeste da mozak ovladava onim što uvežbava. Ako vreme ispunimo kratkim video-snimcima umesto knjigama, naša čitalačka veština će oslabiti. Imaćemo manje opšteg znanja koje nam pomaže da razumemo pročitano. Ne preti nam opasnost od iznenadne masovne nepismenosti, ali složene kognitivne sposobnosti koje čitanje razvija počeće da propadaju. Biblioteka uma ostaće zapuštena.
Čitanje knjiga je vežba za raspon pažnje. Što više čitate, to vam je lakše da čitate i više vas nagrađuje novo razumevanje. Na kraju, taj proces postaje prijatniji nego što je zahtevan. Ali, kao i kod fizičkog vežbanja, važi i obrnuto: što manje čitate, čitanje vam postaje teže, a put do sticanja znanja sve je strmiji.
Društvene mreže nude trenutno zadovoljstvo. Džon Haton, profesor pedijatrije na Medicinskom centru Univerziteta Teksas Sautvestern, upoređuje beskrajno listanje TikToka sa laboratorijskim pacovom koji pritiska dugme i dobija dozu kokaina. Na kraju, sve što želite jeste da pritisnete dugme. Godine 2004. prosečan raspon pažnje pred ekranom iznosio je dva i po minuta. Đorđo Mark, psiholog sa Univerziteta Kalifornije u Irvajnu, rekao mi je da je do 2012. pao na 75 sekundi. Pet godina kasnije iznosio je oko 47 sekundi. „Navikli smo da se sadržaj brzo menja“, rekao je Mark.
Gledanje video-snimaka pasivniji je oblik angažovanja od čitanja. Haton je nedavno prikupio snimke mozga dece uzrasta od tri do pet godina dok su slušala priče u različitim formatima. Kada su deca gledala animirani video-pričanje, koristila su oblast mozga povezanu sa maštom otprilike upola manje nego kada su gledala statične ilustracije dok slušaju audio-snimak. Deca su takođe manje koristila mali mozak — deo mozga povezan sa učenjem — dok su gledala video. „Ne moraju toliko da koriste maštu, jer se stvari dešavaju na ekranu“, rekao mi je Haton. „Mozak jednostavno manje radi na razumevanju i učenju iz onoga što vide u animiranom materijalu nego iz ilustrovanog.“
Paradoks je u tome što, iako video-sadržaj sadrži više informacija nego tekst — ne samo jezik već i zvuk i pokretne slike — on ne podstiče dublje razmišljanje. Naprotiv, video prenosi toliko informacija da je gledaocu teško da se usredsredi na bilo koji njihov deo. Kadrovi se neprestano menjaju, bez obzira na to koliko je gledalac primetio ili razumeo. Malo ljudi zastaje i vraća snimak unazad kako bi razmislili o onome što su možda propustili.
Mladi danas nikada nisu živeli u svetu bez sveprisutnih kratkih video-snimaka. U drugim istraživanjima, Haton je otkrio da deca koja su provodila više vremena pred ekranima, a manje čitajući, imaju slabije razvijenu belu moždanu masu u oblastima povezanim sa izvršnim funkcijama i jezikom. To ukazuje na to da su manje navikla da koriste te sposobnosti. Bendžamin Pauers iz Centra za globalnu pismenost Haskins rekao mi je da učenici u nižim razredima osnovne škole dolaze sa slabo razvijenom sposobnošću održavanja pažnje i niskom tolerancijom na mentalni napor. „U učionici se to ispoljava tako što učenici umeju da dešifruju ili pronađu informacije, ali imaju teškoće sa razumevanjem koje zahteva zaključivanje, sintezu ili zadržavanje ideja u mislima tokom čitanja dužih tekstova“, rekao je.
U istraživanju iz 2024. godine, sprovedenom među nastavnicima od trećeg do osmog razreda, više od 80 odsto ispitanika reklo je da je izdržljivost njihovih učenika u čitanju opala od 2019. godine. Rezultati testova ACT iz čitanja i engleskog jezika opadaju već sedam godina. Sada su na najnižem nivou u više od tri decenije. Opali su i rezultati SAT testa iz čitanja i pisanja, iako su školski administratori skratili i pojednostavili odlomke kojima se proverava razumevanje pročitanog.
Kada ti učenici stignu na fakultet, njihovi profesori otkrivaju da moraju da ih uče kako da razumeju tekst — reč po reč, kako da razmišljaju. „Predajem nemački, pa smo navikli da ih učimo kako da čitaju, što je nešto za šta ljudi na katedrama za engleski jezik tek sada shvataju da moraju da rade“, rekao mi je Džonatan Fajn, profesor germanistike na Univerzitetu Braun. „Pre nego što uopšte stignete do pitanja ‘Šta je šira slika?’, ‘Da li je ovo ironično?’ ili ‘Šta bi metafora mogla da znači?’, morate da ih navedete da primete same reči i gramatiku, kako bi potom, nadamo se, mogli da uspostave šire veze.“
ČITANjE JE OBLIKOVALO SAVREMENI UM.
NjEGOV NESTANAK ĆE GA PONOVO OBLIKOVATI.
To može zvučati kao preterivanje, ali visoko obrazovanje će gotovo sigurno morati da se vrati osnovama i nadoknađivanju znanja. U istraživanju objavljenom 2024. godine, u kojem su učestvovali studenti engleskog jezika i nastavničkih smerova na dva regionalna univerziteta u Kanzasu, istraživači su zamolili studente da pročitaju prvih sedam pasusa Dikensovog romana Sumorna kuća. Roman prati članove porodice Džarndajs tokom dugotrajnog pravnog spora oko nasledstva. Počinje ovako:

„London. Miholjsko zasedanje suda upravo je završeno, a lord kancelar sedi u sudnici Lincoln’s Inn Hall. Nepopustljivo novembarsko vreme. Na ulicama toliko blata kao da se voda tek povukla sa lica zemlje; ne bi bilo nimalo čudno sresti megalosaurusa, dugačkog četrdesetak stopa, kako se gegajući poput ogromnog guštera penje uz Holborn Hil.“
Istraživači su naveli pokušaje studenata da protumače ovaj odlomak. „Dakle, kao, blato je bilo svuda po ulicama, a mi smo, ono… sve je bilo, kao, nekako razbacano i…“ Jedan student je rekao: „Možda ćemo pronaći kosti megalosaurusa, ali on kaže da oni gaze unaokolo, ovaj, svuda po brdima.“ Najmanje četvrtina ispitanika tumačila je govorne figure doslovno, pa je zaključila da su dinosaurusi hodali ulicama Londona u 19. veku. Dikens zatim opisuje lorda kancelara kao čoveka kome se obraćaju „uz veliki naklon, s velikim zaliscima, tihim glasom i neodređenim izrazom lica“. Jedan student je taj odlomak protumačio kao opis čoveka koji „stoji u sobi sa životinjom, mislim? Veliki zalisci? Mačka?“
To što bi se studenti mučili sa nepoznatim referencama nije iznenađujuće. Istraživači su im, međutim, omogućili pristup celom internetu. Mogli su da potraže značenje izraza „Michaелmas term“ ili da provere ko su bili lord kancelar i Lincoln’s Inn Hall, da su to želeli. Studenti nisu znali ni kako da počnu da otkrivaju šta ne razumeju — ili se nisu potrudili. Većina nije shvatila da se odlomak odvija u sudnici. Samo pet odsto imalo je tačno i detaljno razumevanje onoga što je pročitalo.
Ove promene nisu ograničene na univerzitetske kampuse. Sposobnost odraslih Amerikanaca da odgovaraju na logička pitanja, efikasno zaključuju i analiziraju obrasce opala je između 2006. i 2018. godine. Odrasli Amerikanci danas imaju i manji fond reči nego ljudi sa istim nivoom obrazovanja pre pola veka. Nedavna istraživanja ukazuju na to da je Flinov efekat — postepeni rast koeficijenta inteligencije između generacija od tridesetih godina prošlog veka — tokom poslednje dve decenije preokrenut. Prosečni rezultati na testovima inteligencije opadaju za oko tri poena po deceniji, rekla mi je Elizabeth Dworak, istraživačka psihološkinja na medicinskom fakultetu Univerziteta Nortvestern.
Kognitivne promene nisu sve negativne. Istraživanje Elizabeth Dworak pokazuje da se odrasli Amerikanci poboljšavaju u određenim oblicima prostornog zaključivanja. Kultura nakon pismenosti možda donosi prednosti koje još ne razumemo. U Platonovom dijalogu Fedar Sokrat čuveno tvrdi da će pojava pisma „stvoriti zaborav u dušama onih koji uče, jer se više neće služiti svojim pamćenjem; oslanjaće se na spoljašnje, zapisane znakove i neće se sećati iznutra, sami od sebe“. Bio je u pravu. Ali, kako je primetio teoretičar medija Andrey Mir, dok je pisanje nagrizalo pamćenje pojedinaca, ono je unapređivalo kolektivno pamćenje društva.
Da li je moguće da generacije koje odrastaju sa mozgom priključenim na beskrajne video-sadržaje razvijaju neku novu, za sada neotkrivenu kognitivnu nadarenost? Možda. Ali za sada se čini da pad čitalačkih navika vodi ka manje racionalnom, analitičkom i sofisticiranom načinu mišljenja. Teško je u tome videti bilo kakvu prednost.
Usmena kultura, Donald Tramp i politika
Godine 1982. Walter J. Ong je primetio da moderna civilizacija ulazi u fazu „sekundarne usmenosti“, u kojoj se društva koja su nekada bila pismena vraćaju nekim konvencijama pretpismenih kultura. Pošto izgovorene reči nestaju čim se izgovore, usmene kulture vrednuju ponavljanje i pamćenje. Ljudi se služe ustaljenim izrazima i formulama kako bi pratili tok misli. U Ongovom opisu fizičkog nasilja, na primer, sukob se lakše pamti nego nepristrasna rasprava. Govornici ne mogu da uređuju svoje reči onako kako to mogu pisci, pa nastavljaju da govore i bez priznavanja grešaka. Ako kasnije protivreče sami sebi, ne očekuju da će publika pamtiti njihove ranije izjave. Značenje zavisi od identiteta govornika, a ne od pojma objektivne istine.
Malo je verovatno da se Donald Tramp upoznao sa Ongovim knjigama Orality and Literacy. Ali, ako jeste, možda bi u Ongovom opisu prepoznao sebe. Trampov komunikacioni stil savršeno odgovara usmenom društvu. On koristi nadimke — „Low-Energy Jeb“, „Little Marco“, „Sleepy Joe“ — koji se lako pamte i ponavljaju. Protivreči sam sebi kao da ne postoji zapis njegovih prethodnih izjava. Čak je i njegovo pisanje gotovo nemoguće razlikovati od govora. (Ima smisla: Tramp navodno više voli diktiranje nego kucanje.) Njegove objave na internetu pune su neobično raspoređenih interpunkcijskih znakova, VELIKIH SLOVA i uzvičnika. Mnoge su mimovi sa malo teksta: na jednoj je bila slika američkog ratnog broda koji laserskim zrakom pogađa iranski avion, uz natpis „Lasers: Bing, Bing, GONE!!!“
Tramp je naš prvi predsednik postpismene ere. Teško je zamisliti da bi bio izabran za lidera zemlje u kojoj se informacije prvenstveno šire tekstom. Uoči izbora 2024. godine, anketa NBC News-a među 1.000 birača pokazala je da je Džo Bajden imao prednost od 49 procentnih poena među ispitanicima koji čitaju novine. Tramp je razvio stil komunikacije koji koristi našu rasejanu i svadljivu epohu. „Toliko ljudi, naročito u akademskim i novinarskim krugovima, misli o njemu kao o političkom revolucionaru“, rekao mi je Roderick Hart, profesor emeritus komunikacija na Univerzitetu Teksas u Ostinu. „A ja ga mnogo više vidim kao retoričkog revolucionara.“
U knjizi No Sense of Place iz 1985. godine, teoretičar medija Joshua Meyrowitz primetio je da su televizija i drugi elektronski mediji preplavili Amerikance novim vrstama informacija o budućim političkim liderima. Štampani mediji omogućavali su javnosti pristup samo pažljivo pripremljenim izjavama političara; televizija je omogućila Amerikancima da vide svoje predsednike kako se znoje, kijaju i zamuckuju. Birači su počeli da obraćaju pažnju na „kriterijume za sastanak“ umesto na „kriterijume iz biografije“ — na to kako neko izgleda i zvuči, a ne na to koliko dobro piše i razmišlja.

„Danas vlasti često moraju da deluju uverljivo i da ostave dobar utisak, umesto da dobro pišu i razmišljaju“, napisao je Meyrowitz. Predvideo je da će opadanje štampe i uspon elektronskih medija na kraju gurnuti ljude ka populističkim liderima. Oni bi odbacivali autoritete i institucije u korist kandidata koji se dobro snalazi na televiziji. Svoju knjigu objavio je ubrzo nakon što je Ronald Regan, bivši glumac, ponovo izabran za predsednika.
„Nedavno sam ponovo pročitao knjigu i samo sam nastavljao da govorim: ‘O, bože, ovo je još tačnije nego kada sam je napisao’“, rekao je Meyrowitz. Platforme društvenih medija pružaju Amerikancima dosad neviđene mogućnosti da u svakom trenutku gledaju svoje predstavnike. Njihovi algoritmi nagrađuju pojednostavljen, zapaljiv i emocionalno uznemirujući sadržaj, a ne složenost, nijanse i temeljitost. Ideje koje se uklapaju u narodne teorije politike — da su svi lideri podjednako korumpirani, da imigranti kradu poslove i da politički problemi imaju laka, zdravorazumska rešenja — potiskuju nalaze stručnjaka za određene oblasti. Političari i desnice i levice shvatili su kako da iskoriste ove nove platforme.
Veštačka inteligencija i pisanje
Do sada nisam ni pomenuo veštačku inteligenciju. Već je dovoljno digitalnih tehnologija otelo našu pažnju i učinilo usredsređeno čitanje gotovo nemogućim. Generativna veštačka inteligencija prvi je alat koji preti samom opstanku pisanja.
Pisanje je teško. Orvel je to iskustvo uporedio sa „dugim napadom neke bolne bolesti“. Veštačka inteligencija obećava jednostavan lek. Problem je u tome što pisanje nije samo prepisivanje već oblikovanih misli — da jeste, ne bi bilo teško. Pisanje je način na koji ljudi otkrivaju šta misle i kako da te misli prenesu nekome ko ih već ne deli. Cal Newport, profesor računarskih nauka na Univerzitetu Džordžtaun, tvrdi da nas proces pisanja primorava da razmišljamo uredno i linearno. On razotkriva nejasne misli i površno rezonovanje. Vreme i usredsređenost potrebni da se misli oblikuju u reči, rečenice i pasuse omogućavaju autoru da uspostavi nove veze i dođe do novih uvida.
To mi deluje tačno. Moj posao je da pišem. Uz izvinjenje Orvelu, pomisao na bolnu bolest izaziva u meni manje straha nego prazan list papira. Ali u toj borbi postoji zadovoljstvo. Proces pisanja način je na koji dorađujem i oblikujem nedovršene ideje i stičem novo razumevanje. Procenjujući svoje argumente i odbacujući one koji nisu uverljivi, pronalazim one koji jesu. Pisanje je teško zato što pisac uči. Ako veštačka inteligencija ukloni izazov, uklanja i učenje.
Rane studije ukazuju na to da se upravo to događa kada ljudi koriste veštačku inteligenciju za pisanje. Proces je lakši. Proizvod je često bolji od onoga što bi osoba mogla sama da napiše. Ali to se plaća usporavanjem mentalnog razvoja. Jedno istraživanje u Brazilu pokazalo je da su studenti osnovnih studija koji su koristili veštačku inteligenciju za učenje postigli značajno lošije rezultate na nenajavljenom testu od studenata koji su učili bez nje. Studenti su zaostajali čak i kada su odgovarali na pitanja koja su zahtevala promišljanje i ulaganje posebnog znanja. Drugo istraživanje, sprovedeno na stotinama pojedinaca u Britaniji koji su često koristili veštačku inteligenciju, povezalo je njenu upotrebu sa slabijim kognitivnim sposobnostima.
Savremeni život zahteva mnogo pisanja. Nešto od toga može se bez većih posledica prepustiti mašinama. Ali studija o istorijskom usvajanju novih tehnologija u studentskom radu uverila je Nicholasa Newporta da je gotovo nemoguće automatizovati pisanje bez promena u samom načinu razmišljanja. Ljudi iznova misle da koriste alat kako bi zaobišli jedan zamoran zadatak. „A onda se dogodi čitav niz neočekivanih posledica“, rekao mi je. Elektronska pošta je trebalo da bude pogodnija zamena za faksove, telefonske pozive i sastanke. Umesto toga, odgovaranje na mejlove postalo je ogroman zadatak koji oduzima mnogo vremena. Te nepredviđene posledice na kraju preoblikuju intelektualni život.
Veština dubokog razmišljanja verovatno će postajati sve ređa u svetu u kojem veliki deo stanovništva koristi veštačku inteligenciju za pisanje. Takođe će postajati sve važnija. Veštačka inteligencija stvara ogromnu količinu tekstova. To je dovelo do naglog rasta broja knjiga objavljenih na Amazonu svakog meseca od 2022. godine, kada je pokrenut ChatGPT. U istom periodu naglo je porastao i broj naučnih radova. Mnogi su napisani barem delimično uz pomoć veštačke inteligencije.
Veštačka inteligencija proizvodi uglađenu, profesionalnu prozu. Kada se tekstovi koje je napisala veštačka inteligencija i oni koje su napisali ljudi prikažu jedan pored drugog, čak se pokazalo da kandidati sa diplomom mastera lepih umetnosti (M.F.A.) daju prednost radu mašina. Ako je tekst veštačke inteligencije prijatan i uverljiv, on je istovremeno i neoriginalan, često netačan ili oboje. Zato će ljudima više nego ikada biti potrebne sposobnosti rasuđivanja i razumevanja. Moraće da znaju šta misle i kako da donose sopstvene sudove. Upravo su to veštine koje upotreba veštačke inteligencije preti da nagrize.
Ono što je ugroženo nije ništa manje od sposobnosti da čovek misli svojom glavom. Ako ljudi postanu previše zavisni od veštačke inteligencije koja piše umesto njih, mogli bi izgubiti sposobnost da preispituju, pa čak i da razvijaju sopstvene ideje.
Čitanje, obrazovanje i kulturno pamćenje
Pre sto dvadeset šest godina, The Atlantic je objavio esej Arthura Reeda Kimballa u kojem je opisao jednu od najozbiljnijih promena u modernom američkom životu. Tvrdio je da je sposobnost građana da dobro pišu i duboko razmišljaju bila pod napadom. Neprijatelj rečitosti i trajne pažnje, tvrdio je Kimball, bile su novine. U „Invaziji novinarstva“ pisao je da dnevni list, sa svojim sportskim stranama i rubrikama, šaljivim vestima, usputnim sadržajima i žargonom, potiskuje knjigu i književni časopis. Čak i oni koji tvrde da čitaju novine, kako je smatrao, najpre će potražiti „neku zanimljivu priču“ — možda neobičnu biciklističku avanturu ili hvatanje veštog provalnika — da bi saznali šta se događa u Vašingtonu ili Evropi.
Pre pojave novina, roman se smatrao pretnjom dobrim čitalačkim navikama i moralnom položaju. Thomas Jefferson je smatrao da je jedna od najvećih prepreka obrazovanju žena njihova strast prema fikciji, koja ih je odvlačila od „korisnog čitanja“. Kada se žena jednom prepusti romanima, pisao je, „ništa ne može da joj zaokupi pažnju osim ako nije obučeno u sve ukrase mašte“.

Oni koji su skloni da odbace današnji napad na čitanje kao još jednu staru priču o tome kako nova tehnologija ili medijum odvlači pažnju i zaglupljuje američki narod, možda će za 126 godina ovaj esej smatrati najnovijim primerom takvog uzaludnog jadikovanja. Gledajući unazad na ove žalopojke, primetio sam da su ljudi koji su najviše vezani za stare načine obično i najbrži da predvide da će sve biti izgubljeno.
Prema nekim merilima, knjige i dalje napreduju. Prošle godine prodaja štampanih knjiga bila je veća nego pre deset godina. Barnes & Noble otvorio je više od 60 novih knjižara. Skoro 400 nezavisnih knjižara osnovano je 2025. godine. Substack beleži eksploziju pretplata na duže pisane tekstove. Poznate ličnosti, poput Due Lipe i Reese Witherspoon, iskoristile su svoju slavu i uticaj da pokrenu veoma uspešne književne klubove. Audio-knjige su postale industrija vredna milijardu dolara.
Ali optimisti previđaju ključnu činjenicu u podacima: tekst i dalje čita sve manji deo stanovništva. Samo 20 odsto odraslih pročitalo je više od 80 odsto svih knjiga pročitanih prošle godine. „Čitanje postaje neka vrsta nišnog hobija, poput sakupljanja poštanskih maraka ili uzgajanja orhideja“, rekla mi je Leah Price, istoričarka čitanja na Univerzitetu Rutgers. Ljudi koji čitaju provode više vremena uz knjige svakog dana nego pre dve decenije. Deluje da su još strastveniji prema štampanim izdanjima nego njihovi prethodnici. Ali ljudi posvećeni tekstu, koji iz pisane reči izvlače kulturno razumevanje i intelektualnu povezanost, sada su deo potkulture. Činjenica da čitate ovaj članak gotovo sigurno znači da joj pripadate.
Sada kada je čitanje stvar izbora, ono može postati oznaka identiteta. Kada u vozu vidite nekoga kako čita štampano izdanje, to deluje kao svojevrsna izjava. Možda su neizbežno takve izjave postale predmet podsmeha na internetu: ako suviše upadljivo pokazujete knjigu u javnosti, mogli biste se naći na meti podsmeha.
Danas je čitanje ponovo koncentrisano među malom manjinom stanovništva, ali biti osoba koja čita manje je važno nego nekada. Preostali čitaoci marginalizovani su, ismevani i na mnogo načina nevažni. Za većinu ljudi život slova i tekstova postao je ekonomski ćorsokak. Zaposlenost u novinama opala je za 75 odsto tokom prethodne dve decenije. Radnih mesta za akademike u humanističkim naukama takođe je sve manje, a sve manje nastavnika dobija stalna radna mesta. Godine 2024. samo osam odsto diplomiranih studenata završilo je humanističke discipline. Te godine odseci za engleski jezik i istoriju dodelili su 40 odsto manje diploma nego 2012. Među istoričarima se na skupovima i konferencijama šapuće bojazan da će oni biti poslednja generacija koja sistematski ispituje prošlost.
Zamisao o popularnom književnom časopisu koji milioni Amerikanaca čitaju svake nedelje danas je gotovo nezamisliva. Takva figura više ne postoji, a mnogi Amerikanci verovatno ne čitaju ni nedeljnike. Predsednik je govorio o svom ukusu za knjige, a saradnici su rekli da voli slike i kratke brifinge. Najbogatiji ljudi hvale se time što informacije dobijaju od objava na mreži X, podkasta i razgovora sa poznatim ličnostima. Mladi ljudi koji traže bogatstvo i uticaj podstiču se da ih oponašaju. Kulturna i ekonomska moć pripada onima koji umeju da koriste najpopularnije komunikacione tehnologije. Danas su ti ljudi strimeri, podkasteri i influenseri. Joe Rogan, koji vodi jednu od najpopularnijih emisija na svetu, ima više od 14 miliona pratilaca na Spotify-ju i više od 20 miliona pretplatnika na YouTube-u. MrBeast, jutjuber koji organizuje razrađene takmičarske emisije nalik rijaliti-programima, redovno beleži stotine miliona pregleda. Video-igre koje strimuju ličnosti poput iShowSpeed-a i TheBurntPeanut-a spadaju među najpopularnije medijske sadržaje u zemlji. Ove ličnosti oblikuju ono o čemu mladi ljudi maštaju i kako govore.
Knjige su nekada bile ključni izvor znanja i mudrosti. Pisali su ih stariji ljudi i prenosili ih mlađima, u vertikalnom prenosu kulture. Društveni psiholog Jonathan Haidt rekao mi je da se nova informacija danas kreće horizontalno, od mlade osobe ka mladoj osobi. Ova dinamika preokreće svet naglavačke. Mladi žele karijere koje će ih vinuti među elitu — što danas znači da postanu influenseri. Istraživanje Morning Consult-a iz 2023. pokazalo je da bi skoro 60 odsto ispitanika generacije Z želelo da bude ličnost sa uticajem na društvenim mrežama, ako bi moglo da bira bilo koje zanimanje. Amanda Kordeliski, koja vodi snimanja podkasta za studente u Oklahomi i radi kao bibliotekarka, rekla mi je: „Podkast je najpopularnija stvar. Mogla bih da kupim milion mikrofona, a i dalje bi postojala lista čekanja da se uđe u studio. Svi žele da budu influenseri.“
U septembru je Univerzitet u Sirakuzi pokrenuo Centar za ekonomiju kreatora sadržaja i uskoro će ponuditi i osnovni program iz te oblasti. „Ovaj centar se neposredno obraća ambicijama sadašnjih i budućih studenata“, rekao je Mark J. Lodato, dekan Univerzitetske škole javnih komunikacija Newhouse, u saopštenju za medije. „Reč je o tome da ih sretnemo tamo gde jesu i pripremimo da vode svet koji dolazi.“
Dolazak tog sveta još nije izvestan. Neki ljudi su primetili čega se odričemo i biraju drugačiji put. Gotovo dve desetine saveznih država zabranile su mobilne telefone tokom školskog dana. Nakon što je zabrana u Teksasu stupila na snagu na početku protekle školske godine, jedan školski okrug u Dalasu zabeležio je 200.000 više pozajmljenih bibliotečkih knjiga nego godinu ranije — porast od gotovo 25 odsto. Rex Ovall, nastavnik engleskog u srednjoj školi u predgrađu Čikaga i član Nacionalnog saveta nastavnika engleskog jezika, rekao mi je da primećuje otpor prema odlomcima: neki nastavnici ponovo uvode čitave knjige u nastavni plan. Felton Thomas Jr., izvršni direktor Javne biblioteke Klivlenda, rekao je da su najmlađi korisnici počeli da se priklanjaju štampanim knjigama umesto digitalnim kopijama. Ako ovi postupci odbrane kulture deluju uzaludno, oni koji se opiru ipak nemaju šta da izgube ako pokušaju.
Odrastala sam u postpismenoj eri. Rođena sam ubrzo nakon pucanja dot-kom balona i krenula u prvi razred otprilike u vreme kada je objavljen iPhone. Moj prvi telefon i prvi nalog na Instagramu stigli su ubrzo jedno za drugim. Ako me pitate za bilo koju internet referencu — verovatno ću se setiti — gotovo sve moje znanje o svetu potiče iz knjiga.
Odrastala sam u porodici čitalaca. Mama mi je čitala gotovo svake večeri, sve do srednje škole. Moje starije sestre nisu mogle da pozajmljuju knjige od nekog drugog dečjeg književnog kluba. Naš omiljeni naslov bio je The Boxcar Children, o četvoro braće i sestara koji stvaraju dom u napuštenom teretnom vagonu. U knjizi deca pronalaze hranu i sklonište pre nego što ih dve sestre odluče da ih potraže. Uče mlađeg brata da čita, a za mastilo koriste sok od kupina. Kada sam napunila deset godina, majka mi je prosledila svoje primerke knjiga Rabbit Hill i Johnny Tremain. Na unutrašnjoj strani korice napisala je svoj potpis kada ih je predala meni. Dodala sam i svoj.
U srednjoj školi sam osećala da treba da pročitam omiljene knjige svojih nastavnika. Želela sam da podelim njihovo znanje i razumem njihove reference. Pročitala sam Jane Eyre i zaljubila se u Anu Karenjinu. Iako sam satima čitala, nisam se osećala usamljeno. Te knjige su mi pravile društvo. Kao što je James Baldwin rekao u tekstu za časopis Life 1963. godine, nedugo nakon što se pojavio na naslovnoj strani: „Misliš da je tvoj bol i slomljeno srce nešto što se dogodilo bez presedana u istoriji sveta, ali onda čitaš. Dikens me je naučio da su stvari koje su me najviše mučile bile upravo one koje su me povezivale sa svim ljudima koji su ikada bili živi ili koji su ikada živeli.“ Osećala sam se kao deo neprekinutog lanca znanja i kulture.
Tokom godina — nisam sasvim sigurna kada — ta navika je počela da slabi. Promena je bila suptilna. Postala sam zauzetija. Počela sam da skrolujem po telefonu pre spavanja umesto da čitam. Pažnja mi je počela lutati na svakih nekoliko stranica: kakve veze ima ako čitam manje? Niko nije proveravao moj napredak. Knjige će uvek biti tu. Mogao sam da im se vratim kasnije.

Kada je Aleksandrijska biblioteka nestala, znanje zapisano na njenim svicima zauvek je izgubljeno. Možemo samo da nagađamo šta su još mogli napisati Eratosten i Euklid. Tekst se pretvorio u prah. Danas se to neće dogoditi: sve reči iz velike biblioteke mogle bi da se sačuvaju na jednom računarskom čipu. Danas se čak i najnepoznatije akademske monografije skeniraju i digitalizuju. Google Books i Internet Archive predstavljaju biblioteke nezamislivih razmera. Do njih možemo stići sa nekoliko pritisaka na tastaturu, a ne opasnim putovanjem preko Sredozemnog mora. Gotovo da ne postoji rizik da će tekstove uništiti vlaga ili miševi.
Ali pretnja apatije ostaje. Ono što gubimo jeste sposobnost i sklonost da čitamo te tekstove. Zapanjujuće bogatstvo informacija i mudrosti ostavljeno nam je u nasleđe. Šta ćemo učiniti sa tim nasleđem zavisi od nas.
