Psi koji trče unazad – Zbirka pesama Marka Đorđevića
Psi koji trče unazad Marka Đorđevića u izdanju Književne radionice Rašić hrabar je poduhvat autora koji kroz nežni lirizam popunjava drugačiju vrstu porodičnog albuma.
Pesnik se ne plaši raslojavanja ličnog i intimnog. U zbirci koja se tematski prvenstveno bazira na familijarnim odnosima, kroz motive i izraze važne za našu tradiciju, narodnu, ali i porodičnu, poput snohvatica, uspavanki, kolopleta, belega, testa za pogače, krsne slave, praga kuće, predratnih regala i babine vitrine, on dosledno i do kraja sprovodi izmeštanje naučenog u savremeni kontekst, poručujući da onoliko koliko tradicija počiva u nama, počivamo i mi u tradiciji i krojimo onu buduću.

Zbirku od preko četrdeset pesama otvara Ikarov pad, a zatvara Sto sa pogledom na more – očigledna zdravica.
Za očeve
Što krišom o rukav brišu suze,
Kad pominju sinove.
Za mene,
Koji sanjam kako tonem,
Dok poljem psi trče unazad.
Zdravica, setna, utešna. U kojoj lirski pripovedač sanja kako tone. I to kod Đorđevića ne znači potonuti nužno loše. Ne samo kao Ikar – u more. Već u more na koje gleda sto iz naslova pesme. U početak. U sebe i prasebe. Trčati unazad kroz sećanja. Upravo ta kružna struktura upućuje na na potrebu stalnog vrtenja oko sopstvene ose, dira u čitalačke nervature i tera na introspekciju.
Da se sve vrti oko vrtenja pokazuje i dizajn korica. Bilo da ih shvatite kao godove na drvetu ili koncentrične krugove koji nastaju kada se baci kamenčić u vodu (možda i porodične krugove) dobijate isti rezultat. Zajedničko središte. Nas. Kao individue koje stoje u nasleđenim porodičnim pričama. I trude se da steknu one samo sebi svojstvene.
Moje lice, porodična grobnica – kaže pesnik u Slučajnom pronalasku mrtvih tela u živom čoveku. To lice nalazi se u neprekidnom metonu, predsnu, međuprostoru, lapsusu vremena. Uvek negde između. Prošlosti i sebe. Mrtvih i života. I sve to čini bez patetike i neopravdane romantizacije. Na jednom od mesta, čak, na scenu izvlači apsurd i oštri humor:
Rođaci na groblju
Igraju kolo za dušu
Lirski subjekti putuju. Odlaze i vraćaju se. Nalaze u stalnom kretanju ili na putu ka porodičnoj kući, najprometnijem aerodromu na svetu, ili izmešteni iz svog celoživotnog prostora, kao baba koju dovode u veliki grad:
Nalakti se na prozor
I kao ovde broji
Mesta za parkiranje.
Umesto noćnih ptica
Uspavljuju je kapljice sa klima uređaja.
Pored porodičnih odnosa, koji čine okosnicu ove zbirke, Marko Đorđević bavi i temom smrti na topao i mekan način uspostavljajući nove netradicionalne estetske kriterijume.
Pitam se pre sna
Na koga od nas otac prvo pomisli
Kada mrtva ptica padne u reku?
Smrt je neomeđena prostorom i vremenom. Ona se kod ovog autora ume probuditi u svakodnevnim dečjim aktivnostima – crtanju ptica na plavim tapetama, igranju žmurki, čime nam lirski subjekt na veoma promućuran način ukazuje na njenu stalnost i prisutnost od samog rođenja.

No, iz gorenavedenih stihova, vidimo još dva od stalnih motiva korišćenih u ovoj zbirci. Vodu i ptice. Motiv vode, reku, okean, more, pesnik često koristi ili umesto scenske postavke za pesničke slike, ili, kao u pesmi Prekoookeanski koloplet, kao višestruku metaforu:
Svako je isplivao
Na svojoj strani okeana
Ptice se pominju na više mesta u ovoj zbirci. I najbolje je ostaviti čitaocu da ih sve pronađe. Ptice su važan motiv izrazite snage. To od nas ne krije ni pripovedač:
Samo me još ptice
Trgnu iz sna
Na našoj pozornici prošlost se svakodnevno umiva.
U zbirci Marka Đorđevića, ona je deo kolekcije sjajnih stihova. Zajedno sa ovostranim i onostranim psima počiva u bakinoj staklenoj vitrini i podseća na to da smo mi lozinka svojih porodica. Podseća na utehu koja ima moć da razbije mirnu vodu. Uči nas tome da i kada skočimo sa porodičnog stabla i iverje nekako uvek ostane u našim cipelama, nastavimo sa kretanjem. Dok vetar zasmejava drveće.
Odličan osvrt!
Poželeo sam da pročitam zbirku nakon ovog prikaza