Zbunjenost, Ričard Pauers, Dereta, Beograd, 2023.

Prevod sa engleskog: Milica Kecojević

Juče je bio Dan zaštite životne sredine. To se savršeno uklapa u treću temu Book cluba u Američkom kutku u Nišu, gde smo pokušali da osvetlimo interpretaciju romana Zbunjenost Ričarda Pauersa. Dok smo živo diskutovali o ovom delu, na pameti mi je opet bio citat iz filma Larsa von Trira Melanholija, gde Džastin kaže svojoj sestri Kler da će Zemlja uskoro umreti i da zbog toga ne treba žaliti jer je zla. Od prvih strana, roman sam počeo da čitam kao rekvijem za ljudsku vrstu i našu planetu. Rekvijem, kao deo mise za mrtve, ili naše zadušnice, savršeno odgovara ovom delu koje se bavi ekološkim temama.
Ekološke teme su danas sastavni deo naše društvenopolitičke stvarnosti, i njihovo sagledavanje kroz književnost je neizbežno. Ljubitelji Ričarda Pauersa znaju da je ekološka degradacija jedan od njegovih ključnih motiva. Ali, za razliku od njegovog prvog romana Šuma nad šumama, Zbunjenost nam o toj temi pripoveda iz novog, intimnog ugla – kroz prizmu dečaka Robina i njegovog oca Tea.
Nakon što je u tragičnoj saobraćajnoj nesreći ostao bez supruge, astrobiolog Teo se sam stara o svom neobičnom devetogodišnjem sinu, ljubitelju prirode i borcu za ugrožene životinjske vrste. Robinova dijagnoza varira od Aspergerovog sindroma do OCD i ADHD. Zbog Robinovih nekontrolisanih reakcija i sve žešćih izliva besa, škola i ministarstvo vrše pritisak na Tea da sina podvrgne terapiji psihoaktivnim lekovima. Rešen da to izbegne, Teo uključuje sina u eksperimentalni program dešifrovane neuroterapije, gde ga uče emocionalnoj samokontroli koristeći snimke mozga njegove pokojne majke, nekada velike zaštitnice prirode.
Uz očaravajuće opise prirode na našem i drugim svetovima, Zbunjenost je najnoviji i najdirljiviji Pauersov roman do sada – nežna priča o dečaku koji se zalaže za našu ugroženu planetu, podjednako strastveno kao što bismo i mi sami morali. Doduše, to zalaganje će se kroz romaneskni prostor odvijati poput labudove pesme planete na samrti i civilizacije na izmaku, kojom ste istovremeno očarani i preplašeni na smrt.

Evolucija levičarskog društvenog polariteta – odbrana planete

U savremenim levim pokretima, borba za radnička prava, dostojanstvo pojedinca, rodnu ravnopravnost i seksualne slobode evoluirala je u razvijenim zemljama u poziv na bunt protiv ekocida širom planete. Da li je to nova realnost savremene levice? Možemo li očekivati da će se ovaj trend reflektovati i u našim književnim i umetničkim tekstovima?

Ovakav društveni kontekst već formira književnu građu i na našim prostorima, što smo mogli videti recimo u romanu Vladimira Kopicla, Španska čizma, kao i u poeziji Ognjenke Lakićević.
Ako se oslonimo na tvrdnju da univerzum ne traži od nas da nešto uradimo, već da nešto budemo, otvaraju se nove perspektive u izgradnji romanesknog prostora. Čitalac se postavlja u perspektivu, da to nije spekulacija, već praktična stvar. Šta ako smo tu da budemo čuvari planete, a ne njeni pljačkaši? Šta ako je naš poziv da budemo jednaki svim živim bićima, a ne njihovi dominatori? Suočeni sa svim što smo preduzeli, nemilosrdnim i neprekidnim borbama za pravo da činimo pogrešno, šta bi bilo potrebno da prihvatimo drugačiju ulogu u širem smislu stvari?
Tvrdnja da naš napredak kao vrste zavisi od pristajanja na drugačiji način postojanja, a ne samo delovanja, bliska je sukobu — i izuzetnom otkriću — u kulminaciji romana Zbunjenost. Autorov prethodni roman, koji imamo priliku da u izdanju Derete čitamo na srpskom, Šuma nad šumama, osvojio je Pulicerovu nagradu. Lični mir, ako ne i napredak, zasniva se na sposobnosti naratora Tea Birna da vidi svoj život, sećanje na svoju preminulu suprugu i svog sina, Robina, kroz nove i prilagođene oči.
Društvene kontekste očitujemo pre svega u činjenici da je autor ovaj roman pisao u vreme pandemije izazvane virusom Covid-19, kada je Trampova administracija povlačila zaista diskutabilne poteze prema građanstvu u Americi. Tokom pandemije, američka administracija opasno se okrenula prema desnom ekstremu političkog spektra. Gradnja zida sa Meksikom i antiemigracioni zakoni, kulminirali su napadom Trampovih pristalica na Kapitol posle rezultata izbora, čime je duboka polarizacija društva izašla na videlo. U tom kontekstu, Amerika se dodatno nagnula ka antiintelektualnom autoritarizmu, gde je odbacivanje nauke i kritičkog mišljenja postalo dominantno. Državna sredstva za istraživanja koja se kose sa tradicionalnim, starozavetnim normama sve više presušuju, čime se ograničava napredak u oblastima koje izazivaju konvencionalna shvatanja.
U romanu Zbunjenost, Teo, astrobiolog, istražuje galaksiju u potrazi za planetama sa potencijalom za život i analizira podatke kako bi zamislio moguće oblike života koje takvi uslovi mogu omogućiti. Ovo je idealan posao za usamljenog ljubitelja naučne fantastike, još uvek zarobljenog u tugi. Ipak, u svetu koji se okreće protiv nauke, Teo mora koristiti svoju maštu kako bi zamislio svetove koji drsko prkose zemaljskoj logici — svetove koji sugerišu da „sve može biti stvarno, negde, nekada“. Ovo postaje velika veština za uspavljivanje, posebno zato što se Teo bori da sam odgaja devetogodišnjeg sina Robina, pružajući mu utehu kroz beskrajne mogućnosti univerzuma. Da li je nova realnost poziv za spavanje? Ukoliko pogledamo recimo stavove opozicionih partija posle katastrofalnih izbornih uslova na poslednjim lokalnim izborima u Srbiji, blagi stavovi vodećih opozicionih partija, naročito onih sa levog spektra, koji nas pozivaju da suviše intelektualiziramo aktuelne događaje, ustvari predstavljaju poziv za uspavljivanje nad surovom realnošću u kojoj se nalazimo. Zbunjenost je dominantna osobina, a levičarski aktivizam nestaje nad lamentiranjem u sopstvenom mikro-kosmosu.

Siže romana i žanrovska određenja

U prvoj četvrtini romana Zbunjenost, pratimo Teovo i Robinovo putovanje u divljinu. Istražujući reke i šume, spavajući pod zvezdama, Teo i njegov sin uživaju u netaknutoj prirodi. Ričard Pauers kroz svoja prelepa zapažanja o prirodi prenosi čitaocu čaroliju i spokojstvo ovog sveta. Robin je u ovom okruženju srećan i prilagođen, daleko od stresa modernog života. Međutim, njihova idila ne može trajati večno. Teo mora da se vrati na posao, a Robin u školu, suočavajući se sa slomljenim i negostoljubivim svetom.
Radnja romana smeštena je u bliskoj budućnosti, koja podseća na drugi mandat Trumpove administracije. Ovo daje romanu aktuelnost i vizionarski duh, jer se uveliko spekuliše da li će ta administracija dobiti drugi mandat na predstojećim izborima, dok se revnosno prati suđenje bivšem američkom predsedniku. Ekološki kolaps se ubrzava, demokratija se urušava, a naoružane privatne milicije patroliraju ulicama tražeći „neodređene strane osvajače“.
Robin, neurodivergentni devetogodišnjak, inspirisan je YouTube snimcima Inger Alder, koja je prikazana kao Greta Tunberg ove knjige. Alder, „devojčica ovalnog lica sa čvrsto spletenim kikicama“, vidi svoj autizam kao prednost. Robin slika ugrožene životinje, nadajući se da će prodajom slika donirati novac ekološkim organizacijama. Stoji ispred Kongresa sa znakom „POMOZITE MI, UMIREM“, nesposoban da razume zašto ljudi ne vide hitnost ekološkog kolapsa i ne posvećuju svoje živote rešavanju tog problema.
Roman Zbunjenost može se klasifikovati kao naučna fantastika, ne samo zbog svoje ekstrapolacije u distopijsku budućnost i Teovih detaljnih opisa mogućeg života na drugim planetama, već i zbog glavnog motiva priče: tehnologije zvane Dekodovana Neurofeedback terapija. Ova AI-posredovana tehnologija omogućava ljudima da približno rekonstruišu neuronske strukture mozgova drugih ljudi. Robin koristi ovu tehnologiju da se približi umu svoje preminule majke, koja je bila rani testni subjekat programa, a njen mentalni pejzaž je snimljen.
Priča na mnogo načina prerađuje klasični naučnofantastični roman Danijela Kiza, Cveće za Aldžerona, u kojem eksperimentalna tehnologija poboljšava mentalne kapacitete prvo miša, a zatim čoveka sa niskim IQ-om. „Dečak uči blaženstvo od svoje mrtve majke,“ kaže Teo, zapanjen; ali ako poznajete Kizovu priču, možete naslutiti kuda roman Zbunjenost ide.

Ako je Zbunjenost pomalo patetičan, to nije zato što je Pauersovo osećanje čuda prema prirodnom svetu oslabilo: njegovo deskriptivno pisanje je i dalje prostrano i poetsko. Roman se razvija u tragičnom tonu, što ne mora biti patetično – naprotiv, tragedija može biti ekspanzivna i osvežavajuća. Ali uskost dramskog fokusa može zasmetati čitaocima. Možda bismo morali da se osećamo ugušeni onim što se dešava našem svetu. Ali aktivizam je jedno, a fikcija drugo, i Zbunjenost ne može da zamisli nikoga osim zlih i neukih koji se ne bi pridružili Teu i Robinu u njihovom intenzivnom uverenju.
Drama treba više od jednostavne Antigonine dijalektike, više balansa suprotstavljenih sila. Roman tretira Robinovu emotivno kratkovidu, intenzivnu i besnu opsesiju štetom koju nanosimo prirodi kao ispravnu. Možda i jeste. Ali takva polemička sigurnost ograničava romaneskni oblik. Pauers je veoma darovit savremeni pisac i mnogo je toga za divljenje u ovoj knjizi, bez obzira na nekoliko mana.
Ja sam prepoznao da nas Pauersova duboka, često poetska proza istovremeno privlači ka beskonačnosti mašte, međutim, meni je jasno uočljiv poziv za oštrije suočavanje sa hitnostima stvarnih problema koji potresaju naša bića i našu planetu. Dok sam čitao, meni su u glavi bili stihovi Dilana Tomasa:
„Do not go gentle into that good night,
Old age should burn and rave at close of day;
Rage, rage against the dying of the light.“

U svetu romana, predsednik šalje Trampovske tvitove direktno na američke mobilne telefone putem „Nacionalne obaveštajne službe“ pre nego što poništi rezultate nacionalnih izbora. Zar se nama to isto nije desilo protekle nedelje dok smo svedočili događajima u Beogradu, u Novom Sadu na sajmu, u Nišu u Pčelici. Nazivanje predsednika „bubamarom“ postaje kažnjivo zatvorom. Ekstremno vreme, koje više nije retkost, redovno ometa putovanja. „Devedeset osam procenata je životinja koje su ostale na Zemlji“ su „ili Homo sapiensi ili njihova industrijski uzgojena hrana.“ Šumski požari opustošuju kontinent, brišući poslednje tragove netaknute prirode. Između sveta romana i stvarnosti kojoj se roman obraća, postoji vrlo malo razlike, čime se dodatno naglašava njegova aktuelnost i vizionarski duh. I to na svim kontinentima, na šta ukazuju moje opaske o aktuelnim zbivanjima u Srbiji.

Smrt nije tragična

Što se tiče neizbežnih oblika tragedije kojima se ova knjiga bavi — gubitak voljenih, ograničenja napretka, česte neuspehe naše vrste — Zbunjenost nas poziva da razmišljamo ne samo o našoj dominaciji nad planetom i načinu na koji nepravedna moć nekolicine dominira životima drugih. Takođe, nas tera da se zapitamo: Po koju cenu dozvoljavamo našim sposobnostima za strah, ljubomoru i pohlepu da nadvladaju naše unutrašnje sposobnosti za empatiju, hrabrost i toleranciju? Šta ako naš najgori neprijatelj nije zatvoren u Beloj kući ili vređa našu decu na igralištu? Šta ako je upravo ovde, osvetljavajući neuronske puteve unutar naših sopstvenih lobanja? Pauers nas izaziva da se suočimo sa sopstvenim unutrašnjim demonima dok istovremeno preispitujemo spoljne sile koje oblikuju naš svet.
Zbunjenost će neizbežno dovesti čitaoce do zaključka da se pravi model života ne može naći, smrt ne treba shvatiti tragično, već kao prirodni deo ciklusa postojanja. Robinovi crteži na protestu prikazuju izumrle vrste, a logičan korak je da su ljudi poslednja karika koja nedostaje u toj tužnoj galeriji. Njegova umetnost ne samo da oslikava ekološki kolaps već i metaforički ukazuje na prolaznost svega, uključujući našu planetu, Sunce i naš život. U toj prolaznosti, mi postojimo kao ideje, kao nešto što je pokušalo da živi na najbolji mogući način, ali se na kraju evoluiralo u nešto što negira samu suštinu života. Naše greške i propusti postaju lekcije, a naša smrt podsećanje na krhkost postojanja.
Sve je prolazno, i dok se suočavamo sa sopstvenom smrtnosti i smrću sveta oko nas, Pauers nas podseća da smo deo većeg ciklusa. Naša postojanja, iako kratkotrajna, ostavljaju tragove – bilo pozitivne ili negativne. Evolucija ka zlu i potpuna negacija životnog, kako prikazuje roman, nije neizbežna, već je rezultat naših izbora i delovanja. Zbunjenost nas poziva da razmislimo o našim unutrašnjim potencijalima za empatiju, hrabrost i toleranciju, i da se zapitamo kako možemo promeniti putanju našeg kolektivnog postojanja pre nego što postanemo samo još jedna izumrla vrsta na Robinovim crtežima. Dok se bavimo pitanjima dominacije, nepravde i ekološke katastrofe, Pauers nas podseća na neodvojivost čoveka od prirode i na odgovornost koju imamo prema budućim generacijama.

Lost in Bewilderment: A Requiem for the Planet and Humanity

The third theme of the Book Club at the American Corner in Niš, in collaboration with the literary magazine Book Hub, was Richard Powers’ novel Bewilderment. As we animatedly discussed this work, I was reminded of a quote from Lars von Trier’s film Melancholia, where Justine tells her sister Claire that the Earth will soon die and that it should not be mourned because it is evil. From the very first pages, I began to read the novel as a requiem for the human species and our planet. A requiem, as part of a mass for the dead, or our own memorial service, perfectly suits this work that deals with ecological themes.

Ecological themes are now an integral part of our socio-political reality, and their examination through literature is inevitable. Fans of Richard Powers know that ecological degradation is one of his key motifs. However, unlike his earlier novel The Overstory, Bewilderment addresses this theme from a new, intimate angle—through the lens of the boy Robin and his father Theo.
After tragically losing his wife in a car accident, astrobiologist Theo cares for his unusual nine-year-old son, a nature lover and advocate for endangered species. Robin’s diagnoses vary from Asperger’s syndrome to OCD and ADHD. Due to Robin’s uncontrollable reactions and increasingly intense outbursts of anger, the school and the ministry pressure Theo to subject his son to psychoactive drug therapy. Determined to avoid this, Theo enrolls Robin in an experimental neurofeedback program, teaching him emotional self-control using recordings of his deceased mother’s brain, who was once a great nature protector.
With enchanting descriptions of nature on our and other worlds, Bewilderment is Powers’ latest and most touching novel to date—a tender story of a boy who champions our endangered planet with as much passion as we should ourselves. Yet, this advocacy unfolds within the novel’s space like a swan song of a dying planet and a civilization on the brink, simultaneously mesmerizing and terrifying the reader.

Evolution of Left-Wing Social Polarization – Defending the Planet

In contemporary left-wing movements, the fight for workers’ rights, individual dignity, gender equality, and sexual freedoms in developed countries has evolved into a call to revolt against ecocide worldwide. Is this the new reality of the contemporary left? Can we expect this trend to be reflected in our literary and artistic texts?
In Serbia, in recent years, there have been ecological uprisings and protests against Rio Tinto’s plans for lithium mining and the construction of mini hydroelectric plants. These movements are also directed against the pollution of clean water and potential threats from nuclear waste disposal. Such a social context is already forming literary material in our region, as seen in Vladimir Kopicl’s novel Spanish Boot and the poetry of Ognjenka Lakićević.
If we rely on the assertion that the universe does not ask us to do something, but to be something, new perspectives open up in constructing the novelistic space. The reader is placed in a perspective where this is not speculation but a practical matter. What if we are here to be guardians of the planet, not its plunderers? What if our call is to be equal to all living beings, not their dominators? Faced with everything we have undertaken, relentless and ongoing struggles for the right to do wrong, what would it take to accept a different role in the broader scheme of things?
The assertion that our progress as a species depends on embracing a different way of being, not just acting, is closely tied to the conflict—and extraordinary discovery—at the climax of Bewilderment. The author’s previous novel, The Overstory, which won the Pulitzer Prize, presents this discovery. Personal peace, if not progress, is based on the narrator Theo Byrne’s ability to see his life, the memory of his deceased wife, and his son Robin through new and adapted eyes.

Socio-Political Contexts

We recognize social contexts primarily in the fact that the author wrote this novel during the Covid-19 pandemic when the Trump administration made highly questionable moves toward the American public. During the pandemic, the American administration dangerously shifted towards the extreme right of the political spectrum. The construction of the wall with Mexico and anti-immigration laws culminated in the Capitol attack by Trump’s supporters following the election results, revealing deep societal polarization. In this context, America further leaned towards anti-intellectual authoritarianism, where the rejection of science and critical thinking became dominant. Government funding for research that challenges traditional, biblical norms is increasingly drying up, limiting progress in areas that defy conventional understandings.
In Bewilderment, Theo, an astrobiologist, explores the galaxy in search of planets with the potential for life and analyzes data to envision possible forms of life that such conditions might allow. This is an ideal job for a lonely science fiction enthusiast, still trapped in grief. Yet, in a world turning against science, Theo must use his imagination to conceive worlds that boldly defy earthly logic—worlds that suggest that „everything could be real, somewhere, sometime.“ This becomes a great skill for soothing, especially as Theo struggles to raise his nine-year-old son Robin alone, providing him comfort through the endless possibilities of the universe.
Plot Summary and Genre Definitions
In the first quarter of Bewilderment, we follow Theo and Robin’s journey into the wilderness. Exploring rivers and forests, sleeping under the stars, Theo and his son enjoy unspoiled nature. Richard Powers’ beautiful observations of nature convey to the reader the magic and tranquility of this world. Robin is happy and adjusted in this environment, far from the stresses of modern life. However, their idyll cannot last forever. Theo must return to work, and Robin to school, facing a broken and inhospitable world.

The novel is set in the near future, reminiscent of a second Trump administration term. This gives the novel relevance and a visionary spirit, as there is much speculation about whether that administration will win a second term in the upcoming elections, while the former American president’s trial is closely followed. Ecological collapse is accelerating, democracy is crumbling, and armed private militias patrol the streets looking for „indeterminate foreign invaders.“
Robin, a neurodivergent nine-year-old, is inspired by YouTube videos of Inger Alder, portrayed as the Greta Thunberg of this book. Alder, „a girl with an oval face and tightly braided pigtails,“ sees her autism as an advantage. Robin paints endangered animals, hoping to sell the paintings and donate the money to environmental organizations. He stands in front of Congress with a sign that reads „HELP ME, I’M DYING,“ unable to understand why people don’t see the urgency of the ecological collapse and don’t devote their lives to solving this problem.
Bewilderment can be classified as science fiction, not only because of its extrapolation into a dystopian future and Theo’s detailed descriptions of possible life on other planets but also because of the main narrative device: a technology called Decoded Neurofeedback. This AI-mediated technology allows people to „approximately“ reconstruct the neural structures of other people’s brains. Robin uses this technology to get closer to the mind of his deceased mother, who was an early test subject of the program, and her mental landscape has been recorded.
In many ways, the story reworks Daniel Keyes’ classic science fiction novel, Flowers for Algernon, in which experimental technology enhances the mental capacities of first a mouse and then a man with a low IQ. „The boy learns bliss from his dead mother,“ says Theo, astonished; but if you know Keyes’ story, you can guess where Bewilderment is headed.
If Bewilderment is somewhat stifling, it’s not because Powers’ sense of wonder towards the natural world has diminished: his descriptive writing is still expansive and poetic. The novel inhabits a tragic mode, which doesn’t have to be stifling—in fact, tragedy can be expansive and refreshing. But the narrowness of the dramatic focus can close in on the reader. Perhaps we should feel suffocated by what is happening to our world. But activism is one thing, and fiction another, and Bewilderment cannot imagine anyone other than the evil and ignorant who would not join Theo and Robin in their intense conviction.
Drama needs more than simple Antigonean dialectics, more balance of opposing forces. The novel treats Robin’s emotionally shortsighted, intense, and furious obsession with the harm we are causing to nature as correct. Maybe it is. But such polemical certainty limits the novelistic form. Powers is an exceptionally gifted writer, and there is much to admire in this book, despite its few flaws.
I recognized that Powers’s deep, often poetic prose simultaneously draws us towards the infinity of imagination, yet to me, there is a clear call for a sharper confrontation with the urgencies of real problems that shake our beings and our planet. As I read, Dylan Thomas’s lines echoed in my mind:
„Do not go gentle into that good night,
Old age should burn and rave at close of day;
Rage, rage against the dying of the light.“

Death is Not Tragic

Regarding the inevitable forms of tragedy this book grapples with—the loss of loved ones, the limitations of progress, our frequent failures as a species—Bewilderment invites us to think not only about our domination of the planet and how the unjust power of a few dominates the lives of others. It also urges us to consider: At what cost do we allow our capacities for fear, jealousy, and greed to overcome our intrinsic capacities for empathy, courage, and tolerance? What if our worst enemy isn’t locked in the White House or bullying our children on the playground? What if it’s right here, lighting up the neural pathways within our own skulls? Powers challenges us to confront our internal demons while simultaneously examining the external forces shaping our world.
Bewilderment inevitably leads readers to conclude that the true model of life cannot be found; death should not be seen as tragic, but as a natural part of the cycle of existence. Robin’s drawings at the protest depict extinct species, and the logical step is that humans are the last missing link in that sad gallery. His art not only illustrates ecological collapse but also metaphorically points to the transience of everythingч