Naši, Sergej Dovlatov

,,Pred vama je – povest moje porodice. Nadam se da je dovoljno obična. Ostaje da dodam samo nekoliko reči. U Njujorku se 23. decembra 1981. godine rodio moj sinčić. On je Amerikanac, državljanin Sjedinjenih Država. Zove se – zamislite –  mister Nikolas Douli. To je ono što je postigla moja porodica i naša otadžbina.“

Navedenim pasusom se završava povijest Sergeja Dovlatova „Naši“. Uzevši u ruke ovo, obimom neveliko, djelo, jasno je da se radi o istoriji jedne porodice, piščeve, date u 13 poglavlja. Svako od ovih poglavlja može da se čita zasebno, a svojevremeno su tako i objavljivana – kao samostalne priče. Junaci o kojima Dovlatov piše su realni, mahom njegovi savremenici, članovi uže i šire porodice: roditelji, žena, ujaci…

Dovlatov, čiji je otac bio Jevrejin, a majka Jermenka, pišući o istoriji svoje porodice, čitaocima (naročito onima izvan SSSR-a), pružio je uvid i u ekonomske, političke i kulturne prilike u zemlji.

„Talentovanima je život pun nesreće…“

Biografija Sergeja Dovlatova mogla bi se iskazati samo jednom mišlju: Buntovnik u stalnom traganju za suštinom. Neka od suštinskih pitanja, otvorio je i u ovom romanu: „Ko sam ja i odakle? Šta nam se dešava? I kako će se ovo završiti?“ Službenik u obezbjeđenju robijaškog logora, novinar, pisac, onaj čije su priče objavljivali na Zapadu ili u samizdatu, našao se u nemilosti sovjetskih vlasti. Progon, emigracija i uzaludni pokušaji borbe za ostanak u otadžbini, drugovanje sa porocima (alkohol) obilježile su njegov život. Kako su na njega i formiranje njegove ličnosti uticali ostali članovi porodice? Vrlo vješto je isprepleo njihove uloge u romanu, emigraciju u Austriju a potom u SAD. Ni u emigraciji ga ne napuštaju misli u otadžbini, što se posebno vidi u odnosu sa kćerkom i psom Glašom.

Otadžbina u svijesti Sergeja Dovlatova

Svojim domom Dovlatov je smatrao Rusiju, donekle i Armeniju, dok su Sjedinjene Američke Države bile samo nužno rješenje, odlazak za porodicom i neumitno prihvatanje života kao takvog. Iako pune ironije, neskrivenog sarkazma, kritike režima i društva, na rijetkim stranicama romana moguće je uočiti kako rezigniranost i mirenje sa sudbinom, tako i ljubav. Različita osjećanja, protkana mišlju o prolaznosti, tragu koji će ostaviti iza sebe, navešće čitaoca da duboko saosjeća sa sudbinom Dovlatova, shvati i prihvati njegovu potrebu za ironijom i zavoli ovakav način pripovijedanja.

Tragom svih ruskih intelektualaca koji su se našli u emigraciji, Dovlatov je ispisao sudbinu njegove, ali i mnogih porodica kojima je Amerika postala utočište. Upravo u Americi je i stekao slavu i po riječima Josifa Brodskog postao jedini ruski pisac čija će sva dela biti čitana van Rusije.