Intervju sa Veliborom Petkovićem

Za Velibora Petkovića mnogi govore da je dobri duh niške kulture. Omiljeni profesor na Departmanu za komunikologiju i novinarstvo Filozofskog fakulteta u Nišu, nekadašnji novinar Radio Niša i Radio Beograda 2, proučavalac dela Duška Radovića, voditelj mnogih kulturnih programa, učesnik brojnih književnih večeri, pasionirani čitalac i pisac. I time se ne iscrpljuje njegov angažman na promociji kulture grada Niša. Zbog svega ovoga, boljeg sagovornika za priču o kulturi u Nišu ne možemo da nađemo.

Velibor Petković – zajednički sadržalac događaja iz kulture u Nišu

Nabrojala sam vaše titule, ali kako biste sami sebe predstavili? Gde vidite svoj najveći doprinos?

U novinarstvu, naravno. Od malena sam stalno nešto zapisivao, recimo dedine priče iz zavičaja, ali sam rano shvatio da je novinarstvo jedan od retkih načina da se od pisanja i govorenja može i živeti. Zato sam u doba usmerenog obrazovanja upisao smer novinar-saradnik u gimnaziji „Stevan Sremac“, pisao za omladinski list „Grafit“, bio među osnivačima studentskog „Pressinga“, otkrio čari voditeljskog posla u omladinskim i studentskim emisijama Radio Niša, gde sam potom proveo dvadeset godina. U međuvremenu bio sportski i pomalo kulturni novinar dnevnog lista „Narodne novine“, a krajem 2014. počeo da studentima prenosim stečeno znanje, povezujući teoriju iz knjiga sa svakodnevnom praksom.

Bili ste aktivno uključeni u kulturni život grada i u vremenu SFRJ i sada. Kako vam se čine ta dva vremena kada ih uporedite?

Novinar mora da bude uključen u ono o čemu piše, a najbolje je kada piše o onome što voli i postepeno upoznaje, jačajući uzajamnu ljubav. Osamdesetih godina prošlog veka bilo je manje kulturnih događaja u Nišu, pa smo neke sami stvarali, recimo hepeninge ispred Narodnog pozorišta i u tvrđavi, uz muziku i slikarska platna, poeziju i grožđe, uključujući prolaznike u nešto što smo tada zvali „dobro raspoloženje“, a danas bi to bio performans. Bilo je prirodno da i ustanove zadužene za kulturu to prihvate, pa je Bane Tasić, idejni tvorac „Muzičkog kluba 81“, uspevao da zatvori Dušanovu ulicu za saobraćaj i na raskrsnici montira binu na kojoj su nastupali muzičari iz raznih delova Jugoslavije. Riječki „Fit“ je često dolazio, a Bane me je nagovorio i da budem „ulični voditelj“ sa jednim od prvih bežičnih mikrofona u gradu.

Gotovo svi moji prijatelji su imali svoje bendove, ostali su bili novinari, pisci, slikari, prevodioci, a danas niko neće da se zamlaćuje ako u tome ne vidi materijalnu dobit. Društvene mreže su „pojele“ entuzijazam, više nije važno kako se osećaš, već kakvu sliku stvaraš o sebi. Pokušavam da ohrabrim studente da budu to što jesu i da to razvijaju, bez obzira na reakcije globalne čaršije. Uveren sam da je svako rođen sa nekim talentom i da kroz komunikaciju sa drugima svi mi neprekidno rastemo, do kraja života. Naravno, neki to prihvataju, drugi veruju da je važnije „imati“ nego „biti“, ali postoji uzajamno poštovanje bez nametanja stavova. Razlikuju se generacije, baš kao i pojedinci, tehnologija nas oblikuje i mesi kao testo za ideološke modlice, pa je i moja sloboda sasvim lična, svedena na Hamletovu orahovu ljusku.

Banovina 1991. godine

Kako sagledavate pitanje kulture u jugoslovenskom Nišu i Nišu posle raspada SFRJ? Gde je bio Niš na kulturnoj mapi zemlje kada ste ovde došli, a gde je danas?

U Niš sam došao pradavne 1975. kao dvanaestogodišnjak, jer se moja porodica kolektivno zaljubila u ovaj grad. Godinu ranije, stric koji je ovde živeo od detinjstva, proveo nas je po gradu i okolini i tako smo precrtali Split, Pulu i Novi Sad, gradove koji su bili „u igri“ za prekomandu iz Tuzle. Niš nas je verovatno očarao zato što smo južnjaci iz Gornje Jablanice, zemljaci cara Justinijana, a ovde smo pronašli spoj tradicionalnog i urbanog, u svakom smislu. Nažalost, samo su gradovi koji su bili republički i pokrajinski centri mogli da napreduju, ostali su se „gerilski“ borili za svoj status, pa smo i mi iz Niša to radili poput Kragujevčana, Splićana, Riječana i razmenjivali bendove i omladinsku štampu, tada jedinu opozicionu u SFRJ.

Vi ste čovek koji voli šalu. Da li pamtite neku zanimljivu iz tog jugoslovenskog perioda?

Humor je jedna od glavnih vrednosti ovog podneblja ali i ljudskog života, ma gde na planeti. Nije bilo događaja bez humora, od škole do novinarskog izveštavanja sa omladinskog kongresa Saveza socijalističke omladine Jugoslavije u Sava centru, negde pred rat. Da pomenem čuvene „Susrete srednjih škola“ u Nišu, kada sam u dramatizaciji Kafkinog „Procesa“ dobio malu ali značajnu ulogu Batinaša. U nečijoj prevelikoj kožnoj jakni samo sam ponavljao: „Ja sam batinaš, dakle, batinam!“ ali sam pored pohvala umalo dobio i ukor jer sam jaknu obukao na golo telo. Davor Gobac iz grupe „Psihomodo pop“ se nekoliko godina kasnije sasvim razgolitio na koncertu u dvorištu Banovine (Univerziteta), praćen u svemu od jednog brigadira sa radne akcije, ali to je bio performans, a škola je škola.

Da li imate utisak da grad čini dovoljno na polju kulture? Šta je to, po vašem mišljenju, što Niš iz godine u godinu čini da sve više zaostaje za kulturnim centrima poput Beograda i Novog Sada?

Redovna delatnost kulturnih institucija je jako skupa, jer plate, grejanje, struja i drugi materijalni troškovi, pojedu ogroman deo budžeta. Manji deo se potroši za izložbe, objavljivanje knjiga i njihovu promociju, koncerte. Festivali su još skuplji ali su neophodni jer bez njih Niš ne bi bio grad, već spavaonica, kakva je nekada bio Novi Beograd. Međutim, da li baš sve mora da bude tako skupo i da li mora da se toliko troši na iće, piće i honorare? Naravno, nije to jedini razlog što kaskamo za galoperima iz prestonica, već je razlog za to i što se talenat i kreativnost ne ohrabruju.

Da postoje mesta gde bi se okupljali slikari, glumci, muzičari, pisci i drugi stvaraoci, nekakva Kuća kreativne slobode, sigurno bi se tu nešto iznedrilo. Naravno, to ne sme da se institucionalizuje, jer bi starci poput mene sve pokvarili, mladosti treba prepustiti da stvara bez diktata. Novac je važan ali nije presudan.

Književna kolonija u Sićevu

Kako vidite izdavaštvo u našem gradu?

„Tonemo“ kao u pesmi Ekatarine Velike. Obradujem se kad u bibliotekama naletim na stara izdanja „Gradine“ i „Prosvete“, mnoge knjige su bile jako tražene po bivšoj SFRJ, a sada, i pored privatnih izdavača poput „Medivesta KT“, čini mi se da sve što nije sa žigom Beograda, biva odbačeno. Glavni razlog što Niš stagnira je što nema ni novca ni ideja kako da se objavljivanjem značajnih dela i autora komercijalno posluje. Istovremeno, interesovanje za knjigu polako jenjava, vidim to ponekad i po seminarskim radovima studenata, gde umesto inventivnosti nailazim na oveštale fraze iz medija, kakve ne postoje u knjigama. Ovo je doba ekrana.

Da li mislite da bivši jugoslovenski prostor može da dejstvuje jedinstveno na polju kulture?

Bilo bi divno da je tako, ali kultura nije izolovano ostrvo kao ni čovek, Džon Don je to bolje formulisao, pa tako ni kultura našeg regiona. Ideološki upliv je kao velika zagađena reka, tako da ono što nas povezuje jesu potočići bistre vode koji teku zahvaljujući pojedincima i retkim institucijama. Prirodno je da budemo povezani jer govorimo istim ili sličnim jezicima ali naš malter nije ljubav već mržnja, teško je to „razelektrisati“ i preinačiti silne minuse u bar jedan plus. Moguće je u matematici, u životu je to najčešće krst, veći ili manji, kako za koga.

Na najvećem niškom festivalu Nišville

Može li Niš da bude regionalno zanimljiv, a da zadrži svoja lokalna obeležja?

Samo tako Niš i može da bude zanimljiv, ističući u prvi plan lokalna obeležja koja ga čine različitim od bilo kog dela sveta. Ono što nas spaja sa drugima jeste što postoje opšte karakteristike svih ljudi koje nam omogućavaju da se uzajamno razumemo. Privlačnost je upravo u razlikama, jer zašto bismo bili očarani nečim što i u našem svakodnevnom životu smatramo nužnim zlom? Međutim, kad čitamo putopis „Afrika“ Rastka Petrovića, odjednom nam se otvara novi svet koji poželimo da upoznamo. Niš je „ta Afrika“ za nekog iz Tokija, Pariza, Njujorka ili Haj Nehaja.

Kako vidite nišku književnu scenu? Da li to uopšte postoji, ako imamo u vidu koliko je idejno, poetički i generacijski raznorodna?

Nije prirodno očekivati da književna scena bude ujedinjena, poput nekakvog umetničkog kolhoza, jer ni mnogobrojni književni manifesti nisu  mogli da to postignu. Svako piše sam, ponekad s nekim bliskim kao Iljf i Petrov, ali niška književna scena je bogata, raznorodna i raznovrsna, obuhvata sve generacije, od maloletnih pesnika do mudrih starina. Ono što nedostaje, to je bolje izdavaštvo, promocija i uzajamna podrška koja ne treba da bude nekritična. Možda bi nekakvo „Niško književno ćoše“ gde bi se sastajali jednom nedeljno ili barem mesečno, doprinelo da se uzajamno više čitamo i poštujemo, a ko postane „prorok u svom selu“, biće i u svetu.

Sa piscem Milošem Grozdanovićem na Sajmu knjiga

Posetilac ste mnogih niških knjižara. Šta je to za šta se najradije odlučujete prilikom izbora knjiga?

Ne čitam „da ubijem vreme“ ili da se zabavim, već da bih pronašao „zadovoljstvo u tekstu“, kao u knjizi Rolana Barta koju je objavila baš niška „Gradina“. Još jednostavnije, tragam i za lepotom i za mudrošću, a najsrećniji sam kad ih zateknem zajedno. Osim što čitam „po zadatku“ kad pišem radove za časopise i konferencije, pokušavam i da nadoknadim sve što sam propustio. Sada sam ponovo u fazi čitanja Sergeja Dovlatova, pre toga Saramaga, ali volim i da me iznenadi neočekivana knjiga koju čitam jer treba da vodim nečiju promociju. To mi se upravo događa sa knjigom „Đavolje jaje“ Nebojše Jevrića koga sam upoznao pre više od tri decenije, a zatim su nam se putevi razišli. Književnost krči puteve i kroz srpsku džunglu pa ćemo se uskoro ponovo videti u Nišu.

Kada uporedite nekadašnje bestselere i današnje najprodavanije naslove, ima li razlike?

Možda mi se samo čini ali u doba moje mladosti, pre tri-četiri decenije, bestseler je morao imati književnu vrednost, a danas to nije neophodno. Pada mi na pamet da su „Deca ponoći“ Salmana Rušdija bila jedna od najprodavanijih knjiga u svetu i kod nas, a sada ne mogu ni da zapamtim imena najtiražnijih pisaca. Sigurno je da i tu ima velikih dela ali je sigurnije tražiti ih među onima o kojima ne bruje mediji i društvene mreže. Apsurdno je kad dobijem na poklon, nekom greškom, knjigu poput „Kolibe“ i nateram sebe da je pročitam, a zatim samo sebi priznam: „Ovo je gore čak i od svega što ja pišem!“

Januar je vreme dodeljivanja najznačajnijih književnih nagrada. U toku je i žiriranje za nagradu Meša Selimović.  Kako vi vidite književne nagrade?

„Kako se učlaniti u klan?“ – pitaju se mnogi pisci koji čeznu za nagradama, a prolaze kao u narodnim umotvorinama: „Živ, klan, nedoklan.“ Književne nagrade skreću pažnju čitalaca na pisca i delo, doprinose boljoj prodaji, ali kad prođe neko vreme, pokaže se da su bile vredne ili bedne, poput „carevih novih odela“ na modnim revijama. Kritičari su ljudi s vrlinama i manama, predubeđenjima i interesima, pa je moguće da poput Skerlića pomisle da Dis ne vredi. Nepravda nas ne čini mudrijima, jer taj isti Dis da sebi za pravo da napiše da su slike Nadežde Petrović „mazarije“. Što bi rekao Ksenofont: „Da bi čovek prepoznao genija mora i sam da bude genije.“ Za mene je to pretežak zadatak.

Svedoci smo da se u poslednje vreme pojavljuje sve veći broj portala i profila na društvenim mrežama koji promovišu čitanje. Kako vi vidite taj fenomen? Da li se iz kvantiteta rađa kvalitet na polju kulture?

To je korisno i za svaku pohvalu. Čitanje nije samo iz knjiga, čitanje sa monitora je takođe uvod u književnost i nauku, šta god volite. Mislim da se i tu ponekad kriju komercijalni motivi ali nisu ni oni za osudu, ako se preporučuje dobra knjiga. Ono što nedostaje svima nama, to je objektivnija procena i iskrenije pisanje o književnosti. Recimo, Hari Martinson je dobitnik Nobelove nagrade i njegov roman „Kad su cvetale koprive“ pročitao sam podstaknut naslovom „Kad su cvetale tikve“ Dragoslava Mihailovića. Usuđujem se da kažem da je knjiga srpskog pisca književno uspelija i vrednija ali to mnogo govori i o kontekstu i vremenu nastanka ovih dela. A sigurno i o meni, kao budali ili mudracu.

Da li imate utisak da se kultura doživljava oportunistički, da se odluke donose na principu „da se kome ne zameri“?

Oportunizam je modus vivendi našeg doba, svi smo tu negde između konformizma i oportunizma, jer živimo po Frojdovom receptu traganja za zadovoljstvom i izbegavanjem bola, u najširem smislu. Bol nam nanosi i kad se nekome zamerimo, pa zato smo svi „serdari i vojvode“, što nas čini licemerima koji samo u najužem krugu govorimo šta stvarno mislimo. Pošto to sve ređe radimo, bojim se da smo u međuvremenu i zaboravili da mislimo. Evo, pišući doktorat čini mi se da sam zaboravio kako se pišu priče. Akademizam je ubio kreativnost i imaginaciju i bojim se hoću li moći da se vratim na proplanke književnosti, pogotovu što nikada tamo nisam ni bio, već isključivo u nekakvim udolinama i vrtačama.

Uvek može bolje

Kako gledate na organizaciju poput Book Huba-a? Kakav bi bio vaš savet mladim akademcima okupljenim oko ove ideje?

Fantastična ideja, odlična realizacija. Verujem da možete da menjate i sebe i lokalnu sredinu nabolje, jer tehnologija predstavlja moćno oruđe kakvo moja generacija nije imala, pa tako nismo ni doprli do mnogo ljudi izvan našeg „novotalasnog“ kruga. Što se tiče saveta, oni se ne daju ako vam ih neko traži, ali pošto je i to sadržano u pitanju, reći ću kratko: čitajte, pišite, budite objektivni kad procenjujete, subjektivni kad volite i hvalite, ne uzimajte za ozbiljno maliciozne komentare i komentatore, ne gubite entuzijazam i pokušajte da do novca koji kruži u prirodi kao voda, gde se njemu hoće, dođete preko projekata koji će u vašem radu prepoznati ogroman značaj vaše ideje i vašeg rada. „Idejnog rada“, rekli bi u staro doba ali društvo bez kulture je „životinjska farma“, a vi se borite za zdravo društvo.

Šta biste poželeli kulturi ovog grada u narednom periodu?

Želim da kad neko izgovori, napiše ili pročita reč Niš, da odmah pomisli samo na najbolje: umetničke festivale, izuzetne stvaraoce u mnogim umetnostima, dobre izdavače i knjižare, prefinjenu publiku, grad po meri čoveka kome je kultura prava priroda, a tek onda na gastronomiju i da zaključi: niška kuhinja je na nivou niške kulture, to je idealan grad za život!

Hvala vam puno na vremenu koje ste odvojili za Book Hub.


Razgovor vodila Ksenija Nikolić

5/5

6 Replies to “Humor je jedna od glavnih vrednosti ljudskog života”

  1. Super vam je ova paralela sa 80im. Samo nije tacno da nemamo cime sada da se ponosimo – tu su Deksa, Bsne, Milos Petkovic i drugi.

  2. Vrlo lepo vodjen razgovor sa kvalitetnim sagovornikom. Dobro je da postoje ovakvi sajtovi kao neko utociste za ljude zeljne kulture. Bravo!

  3. n znam doprinos sagovornika, ali mi je fascinantno sto se sve radilo u jugoslavenskim selima u domovima kulture, kakve su to bile početne radionice kulturoloskih vizija vrlo je zanimljivo istražiti kod vaseg autora radulovica primijetila sam, recimo, sklonost spajanju kulturnog kruga kroz njegovtekstove koje sam ovdje pročitala. jednom prilikom sam korenspondenicijom na komentareto predložila. Dodala bih ovakvi časopisi ima puno značenja koje do sada nisam vidjela na mrezi…Ne bih se složila sa sugovornikom da na sve nas utječe križ i mjesec.mene Nisam bio zazidana tim malterom ima nas koji smo ostali lijevicari unatoč ludilu..to sam ja našla kod vasegautora u njegovim tekstama. zatovam se i vraćam.neki članci baš i ne pripadaju ovdje one dobre utopaju u šumu, nadam se da ćet ostati pri tom, svaka čast na intervjuu bravo pioniri <3 pusa ina—odlicno sto donosite malo ozbiljne teme

  4. Svaka čast vama kao portalu na trudu da promovišete i to malo niške kulture. Živim u Nišu i drago mi je da postoje ovakva mesta na internetu. Bravo – samo nastavite.
    A što se vašeg sagovornika tiče – on je vrlo načitan i obrazovan čovek koji se na žalost nije ostvario shodno svojim kapacitetima pa, malo (samo)pohvale ne smeta.
    Bio sam neko kraće vreme u obe redakcije Radio Niša o kojima priča i uz dužno poštovanje – ja ga se ne sećam iz „omladinske“ redakcije dok u „studentskoj“ redakciji jeste bio.
    U to vreme on, Ara, Doderović i ostali su pisali za časopis Grafit sve što je Partija tražila od njih (direktno ili indirektno) dok su Miša Ristović, Biljana Mijalković, Ozren Rašić, a kasnije Deki Ristić i Zoran Rajković bili omladinski novinari koji su nešto vredeli i koji su postavljali radijske standarde u Nišu. Na žalost, koliko znam niko se od njih više ne bavi novinarstvom.
    Velja je sasvim solidan pisac (i još solidniji filozof-demagog). I iskreno bi me obradovala neka njegova nova knjiga. Šteta što ne piše više.
    Zoran

    1. Hvala Zorane, za ocenu i procenu! Nisam bio nikada u omladinskoj redakciji Ozrena Rašića, to je potpuno tačno. Tu je bio Ivica Dačić i mnogi drugi. Naša mala ekipa – Aleksandar Blagojević, Bane Branković i ja, uz ekipu niših srednjoškolaca, realizovala je subotom ujutru jednočasovnu emisiju „OP“ (skraćenica od Omladinski program), a jedna od nama najdražih bila je emitovana 7. maja 1992. povodom 100 godina od rođenja druga Tita, sa odgovarajućom muzikom. Neki su u tome videli omaž Titu, drugi satiru na račun S. Miloševića, treći samo zezanje, i svi su u pravu. A što se tiče samorealizacije, ona traje dok smo živi, tako da još nije kasno da se poravimo, ne samo ja, nego bilo ko, uključujući i prijatelje i smrtne neprijatelje koje pominješ. Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *