Dvori od oraha, Miljenko Jergović
“Bio je to kraj. A bio je početak jednoga života. Zbog nečega to tako izgleda. Dijete se rodi, a oni koji ga dočekuju – uz svu radost i sreću – osjećaju da je ipak došao nekakav kraj. I da dalje, barem što se njih tiče, više ničega nema. Ali to nipošto nije tužan osjećaj, niti u njemu ima straha. Barem ga Avugust nije osjetio. Ni djed. Ni Rafo. Ni Kata. Ali nekome od njih, teško je sad znati kome jer su im se duše pretapale jedna u drugu, a misli zaboravljale čije su, palo je na um kako bi lako bilo umirati i kako bi smrt došla bez imalo straha, kad bi se umiralo na istoj postelji i u isto vrijeme dok dijete dolazi na svijet. Takve se misli, kao i snovi, lako i brzo zaborave. I nestane osjecaj s kojim su došle, pa ih se čovjek možda i zastidi. Ili pomisli da je netko tu nekome nešto lagao.”
Regina Delavale, umire 2002. godine u dubrovačkoj bolnici u 97. godini života, na način koji će otvoriti moralna pitanja: da li je etički oduzeti život osobi koja od života više ništa nema, i koja se od onoga što je nekada bila, usled staračke demencije, pretvara u pretnju svojoj najužoj porodici, ćerki i unucima. Regina je u poslednjim danima svog života činila nepodnošljive stvari i, poput zaposednute starice, postajala opasnost za sve koji bi joj se približilli. Njena smrt je prvo sa čim se u knjizi susrećemo, a pletući priču hronološki unazad, Jergović nas vodi kroz njen život, i život njene porodice u teskobnim vremenima dvadesetog veka. Opisaće nam nekoliko ratova, puno smrti, puno ljubavi, puno stradanja, nerazmevanja i nerazumnosti.
Vodeći priču retrospektivno unatrag, pisac nas u svakom poglavlju upoznaje sa po jednim članom te mnogobrojne porodice. Preci i potomci zameniće svoja mesta u toj priči. Jergović maestralno demonstrira tezu da je možda baš taj pogled unazad – pogled ka onima od kojih smo potekli, upravo pogled u čoveka samog i da je, prosto, to kakvi smo, jedino kakvi smo mogli i da budemo.
Preplitaće se ljudske sudbine (sa svim svojim strahovima, patnjama i promašenostima) sa večito turobnim vremenima i trusnim područijima.
Na turobna vremena i trusna područija ti ljudi su navikli i potresi su možda njihove jedine izvesnosti. Potresi različitih razmera, spoljašnji, pred kojim ostaju nemoćni, i oni unutrašnji (najstrašniji) koji će „obične“ i „male“ ljude direktno dovoditi na poprišta drama neverovatnih razmer. Ti nam potresi pokazuju da je svaka borba, i ona u čoveku i ona oko njega, jednako velika opasnost, i da se često ne zna koja je od njih smrtonosnija.
Sva istorijska stradanja, pretočena u brojke i statistiku, enormno se umnogostručuju kada se bar jedno lično stradanje osvetli i iznese na površinu, kada stradalac dobije ime i prezime, a iza stradalog ostane neko ko će to stradanje prigrliti i time ga, svesno ili nesvesno, preneti sledećoj generaciji. Nešto kao DNK, ali DNK koji malčice zaboli.
“..A savjest je dobar svjedok smrti. Bolji od suza i svakog izrečenog ili neizrečenog žalovanja. Preživjeli osjećaju krivnju pred umrlima i ta je krivnja jedino što ih veže za svijet sjena. Krivnja je ono što mrtvi roditelji ostavljaju svojoj djeci I po čemu ona postaju odrasli ljudi. Ako krivnje nema, tada nije bilo ni oca i majke. Zapravo, tada oni nisu bili roditelji rođenoj djeci. Regina je, dakle, bila Rafino dijete I s njom je nastavljena njegova loza. Na dan njegove smrti još nije navršila devetnaestu, ali na dušu je primila veliku muku kakva se teško nosi i po kojoj se prepoznaje čista i nepatvorena nesreća. Plemenitost nesreće zavisi, međutim, od načina na koji se kroz život nosi.”
“ Umjesto da shvati, ili barem nešto posumnja, Regina se samo nasmijala. Smijala se od dragosti, svemu što joj se kaže ili odšuti, i bila je zaljubljena na način koji je u ljudskih bića iznimna rijetkost. Kao mužjak bogomoljke. On s punom vjerom i čista srca odlazi u smrt, uvjeren da ne postoji ništa bolje od toga. Kada im se dogodi takva ljubav, ljudi je u pravilu prežive, ali nešto u njima ipak umire. Svaka buduća zaljubljenost bude im ispunjena sumnjom, a svaki budući poraz – ako je u sumnji uopće i moguće – teže podnesu. Iz poraza izlaze drukčiji, svakako gori i nesretniji nego što su bili. Zavole druge boje, omrznu im jela koja su voljeli, u svemu u čemu su bili dobri postanu zli, izvješte se u planiranju nesreća, postaju zločinci..”
Za Book Hub piše Amare Librum