Kada je pre nekoliko dana javljeno da je Nobelovu nagradu za književnost dobila Ani Erno „za hrabrost i kliničku oštrinu sa kojom otkriva korene, otuđenja i kolektivna ograničenja ličnog sećanja“, retko ko je u Srbiji znao ko je ona. Njene tri knjige na srpskom jeziku objavila je Prosveta još 1997. godine (Jednostavna strast, Mesto pod suncem  i Nisam izašla iz svoje noći). Autorka je dala dva intervjua, u Večernjim novostima 1997. godine prilikom posete Beogradu i 2019. godine u NIN-u, premda ni to, kao ni njeno empatično oglašavanje povodom bombardovanja Srbije 1999. nije mnogo učinilo za njenu popularnost kod nas.

Samo posvećeni ljubitelji književnosti su sa pažnjom pratili šta se dešava u susednoj Hrvatskoj sa delima Ani Enro. Jedna od njih je Lidija Nikolić, poznata po svom profilu @bgcrtice na kome svoje pratioce sigurno vodi kroz svet savremene i kvalitetne književnosti. U nastavku sledi njen prikaz o romanu „Godine“ Ani Erno, o knjizi o kojoj je i Miljenko Jergović izneo svoje mišljenje daleko pre proglašenja dobitnika. Knjiga „Godine“ će, kako je najavljeno, uskoro izaći u izdanju Štrika.

Godine, Ani Erno

„(…)Njoj je bitno obuhvatiti vijek koji tvori njezin boravak na Zemlji u određenu razdoblju, vrijeme koje je proteklo kroz nju, svijet koji je zabilježila pukim življenjem. Slutnju o obliku svoje knjige izvukla je pak iz drugog osjećaja, osjećaja koji je preplavi kad joj se na račun zamrznute slike iz sjećanja – slike sebe u bolničkom krevetu s drugom djecom kojoj su nakon rata izvadili krajnike, ili u autobusu koji putuje s kraja nakraj Pariza u srpnju 1968. – učini da se stapa s nekom nerazgovijetnom cjelinom iz koje naprezanjem kritičke svijesti uspijeva jedan po jedan izvući elemente od kojih se sastoji, običaje, geste, riječi itd. Taj sićušni
trenutak iz prošlosti raste, otvara se prema obzoru koji je istodobno I pokretan i jednolik, obzoru jedne ili više godina. Tu, u duboku, gotovo zasljepljujućem zadovoljstvu – koje joj slika iz osobna sjećanja sama po sebi ne pruža – nalazi neku silnu kolektivnost koja joj obuzima i svijest i cijelo biće. Isti osjećaj ima kad je sama autu na autocesti: dio je neodredive cjelokupnosti svijeta sadašnjice, svega najbližega I najudaljenijega… Upotrebit će bijeg svijeta u sebi i svojim suvremenicima da rekonstruira neko zajedničko vrijeme, vrijeme koje iz davnina sipi do danas – da u pojedinačnu sjećanju nađe sjećanje na kolektivno sjećanje i tako prikaže proživljenu dimenziju povijesti.(…)

(…)Neće se prisjećati u uobičajenu smislu riječi, s ciljem da u priču pretoči jedan život, da se objasni. U sebe će zaviriti samo da bi ondje našla svijet, sjećanje na njegove prošle dane i predodžbe koje su tada vladale, da pojmi kako su se u njezinu doživljaju mijenjale ideje, vjerovanja i osjećajnost, kako su se preobražavali ljudi i subjekt – možda ništavno u usporedbi doživljajem njezine unuke i koga god tko bude živio 2070. Da uđe u trag osjećajima koji su već tu, a još nemaju ime, poput osjećaja koji je tjera na pisanje.(…)“

Negde na poslednjim stranicama knjige „Godine“, Ani Erno objašnjava svoj pristup autobiografiji i ličnoj istoriji, i to u gore navedenom odlomku čini jasnije i poetičnije nego što bi čitalac ikada mogao preneti. Ovo je autobiografija kakvu sasvim sigurno niste čitali, kompleksno delo u kome se kroz lično iskustvo prelama nekih 70 godina kolektivnih previranja, težnji, nadanja i događaja koji su formirali duh određenog vremena. Ako pojam „Zeitgeist“ negde nalazi svoje puno otelotvorenje, onda je to u ovoj knjizi.

Lična istorija prožeta svetom

Svojim inteligentnim i dobro promišljenim pristupom, Erno pred našim očima oživljava svet i život običnog čoveka u njemu, u periodu od kraja Drugog svetskog rata, pa sve do prve decenije XXI veka. Svet je to pre svega francuskog društva, ali takav da se u njemu prelamaju i posredno ga obeležavaju svi ključni događaji koji su potresali razne države diljem kugle zemaljske. Svet je to u kome se lično i  kolektivno prepliću na način koji nije viđen u književnosti – krajnje jasno i nedvosmisleno ukazujući na autorkin stav da su naše lične istorije neodvojive od sveta i istorijskog trenutka u kome živimo.

Od siromašnog detinjstva u francuskoj provinciji, u kome su slike rata i posleratne bede još uvek neodvojive od života ljudi, preko Staljinove smrti i tihe nade u neku novu budućnost svet. Tu su zatim burne ’68, pad Berlinskog zida, nejasna svest o postojanju neke druge Evrope iza Gvozdene zavese, potom jačanje američke hegemonije i globalizma. Na kraju, zajedno sa autorkom hrlimo kroz vrtoglavi XX vek, sve do novog milenijuma i 11. septembra, možda poslednjeg događaja koji je korenito uzdrmao celo čovečanstvo (barem do trenutka kada je knjiga nastajala).

Paralelno sa velikim svetskim prevratima pratimo i turbulencije na francuskoj političkoj sceni, a posebno važan, oštrouman i inteligentan sloj ove knjige odnosi se na posmatranje bujanja potrošačkog društva, od posleratne bede i malih radosti (poput banana i pomorandži), preko novotarija u vidu usisivača, frižidera i telefona, pa sve do vrtoglave groznice konzumerizma, koje smo možda nevoljni svedoci, ali više nego voljni učesnici.

Autorka je oživela kolektivna sećanja i jednu privatnu istoriju predmeta, promene koje su se takvom brzinom dešavale da smo prestali da ih primećujemo, oživela stvari za kojima smo ne tako davno žudeli, a naša deca danas ne bi znala da su ikada postojale. Svi pomenuti slojevi diskretno su povezani slikama iz ličnog života, koje se poput zaleđenog filmskog kadra zadržavaju na određenoj fotografiji iz prošlosti, suptilno pričajući priču o jednoj (ne)običnoj ženi i njenom običnom životu, običnom opet jedinstvenom, neponovljivom i toliko dragocenom koliko je dragocen i život svakoga od nas.

Fluidna priča o sopstvenom životu

I na kraju, ili zapravo na početku, stoji ono što je vrhunski i ultimativni kvalitet ove knjige – a to je autorkin stil. To je jedno sneno, melanholično i svilenkasto tkanje, najfiniji, skupoceni brokat. Jedna od onih čije slojeve i lepotu guštamo natenane, u miru sa sobom i svetom oko sebe, nesavršenim, prolaznim i trošnim, baš takvim kakav jeste, u svoj njegovoj beskrajnoj lepoti i rugobi. Nonšalantnim i neprimetnim menjanjem perspektive, od nekog neodređenog prvog lica množine – „mi“, preko trećeg lica jednine – „ona“, do direktnog obraćanja sebi nekadašnjoj u drugom licu jednine, kreira Arno fluidnu i nekoherentnu priču svoga života i vremena, duboko ličnu a suštinski univerzalnu, koja ostaje kao živi spomenik jednom vremenu, ali pre svega jednom velikom spisateljskom umeću.

„Nestat će sve odjednom, kao milijuni slika koje su bile pohranjene u glavama djedova i baka umrlih prije pola stoljeća, roditelja koji su također pokojni. Slika na kojima si se kao djevojčica našla među drugim bićima koja su nestala prije nego što si ti došla na svijet, kao što nama vlastita djeca kao mališani u sjećanju stoje kraj roditelja i suučenika. A mi ćemo se jednog dana u sjećanju svoje djece naći među njihovim unucima i ljudima koji još nisu rođeni.(…)

(…)Bit će to klizna pripovjest u apsolutnom i neprekidnom nesvršenom prošlom vremenu koje u hodu proždire sadašnje sve do poslednje slike jednog života. Bujicu će u pravilnim razmacima ustavljati fotografije i filmske sekvence, hvatat će niz tjelesnih oblika i društvenih položaja njezina bića – bit će to zamrznute slike sjećanja, ali i izvješća o razvoju njezina postojanja, o onome po čemu je to postojanje bilo posebno, i to ne na račun elemenata vanjskoga života (društvene putanje, struke), ili elemenata  unutarnjeg života (misli i težnji, želje za pisanjem), nego na temelju njihove kombinacije, koja svaki put bude jedinstvena. Toj ‘neprestano drugoj’ s fotografija zrcalno će odgovarati ‘ona’ iz teksta.
U djelu koje doživljava kao svojevrsnu neosobnu autobiografiju neće biti nikakvoga ‘ja’ – zamijenit će ga neodređeni subjekt i ‘mi’ – kao da je na nju došao red da pripovijeda o prijašnjim vremenima(…)“.

---

Piše: Lidija Nikolić

Tekst je prvobitno objavljen na autorkinom instagram profilu @bgcrtice.