Smotuljci, Draško Sikimić, LOM, Beograd, 2021.
Čvor na omči, Draško Sikimić, LOM, Beograd, 2019.
Katarina, Draško Sikimić, LOM, Beograd, 2020.

Dok vozim kroz Hercegovinu, posmatram ovo predivno područje koje odiše duhom prošlih vekova. Imam utisak da putovanje kroz Hercegovinu nije samo fizičko premeštanje preko njenih čarobnih pejzaža, već i duhovno putovanje kroz njenu izuzetnu književnu baštinu.
U srcu Hercegovine, gde se priče preplavljuju emocijama, gde stihovi imaju miris zemlje i sunca, odlučio sam da se upustim u potragu za autentičnim glasovima koji čine ovu regiju tako posebnom. Pored zapanjujuće prirode, ono što me je posebno očaralo je književnost jednog od najznačajnijih mladih hercegovačkih pisaca, gospodina Draška Sikimića.
Nema boljeg načina da osetimo duh Hercegovine nego da zaronimo u reči ovog majstora pera. Njegova dela su prožeta ne samo talentom, već i strašću prema svojoj zemlji i ljudima koji je naseljavaju. Čitajući Sikimića u srcu Hercegovine, osećam se kao da zajedno sa piscem putujem kroz amblematiku snova, preplavljen jugoslovenskim nasleđem i sudbinom svih nas iz osamdeset i neke.
U nastojanju da prenesem ovu autentičnost, izabrao sam tri dela ovog izvanrednog pisca za letnji blok književnog magazina Book Hub. Ova dela su prozor u dušu Hercegovine nakon građanskog rata, i čitajući ih na ovim prostorima, doživeo sam ih na poseban način, dublje i autentičnije nego ikada pre.
Zato, dragi čitaoci, pripremite se da zakoračite u svet Draška Sikimića i osetite kako se stranice knjige stapaju sa hercegovačkim pejzažem, snovima, jugoslovenskim nasleđem, stvarajući nezaboravno iskustvo koje će vas odvesti duboko u srce ove izvanredne regije i mladih ljudi koji žive na ovim prostorima posle raspada SFRJ. Dobrodošli u Hercegovinu putem reči Draška Sikimića.
DRAŠKO SIKIMIĆ – Savremeni hercegovački pisac
Draško Sikimić je mladi književnik koji se poslednjih godina istakao kako u poeziji tako i u prozi. Rođen je 22. marta 1984. u Ljubinju, gde je i završio osnovnu i srednju školu. Osim što je talentovani pisac, Sikimić obavlja i dužnost zamenika glavnog i odgovornog urednika na portalu Moja Hercegovina. Njegovo književno stvaralaštvo obuhvata tri izvanredne zbirke poezije: „Smotuljci“ (2016), „Ogrebotine“ (2017) i „Moje kosti ujedaju“ (2018), kao i dva zapažena romana: „Čvor na omči“ (2019) i „Katarina“ (2020). Treba napomenuti da je roman „Čvor na omči“ bio u užem izboru za prestižnu NIN-ovu nagradu 2019. godine, dok se roman „Katarina“ našao među nominovanim delima za Vitalovu nagradu. Sikimićeva dela čine dragocen deo savremene postjugoslovenske književne scene i svakako zavređuju pažnju čitalaca koji cene dobru književnost.

SMOTULJCI
Zbirka stihova Draška Sikimića nosi duh savremenog trenutka – života posle devedesetih. Sikimić, uspešno kombinuje slobodan stih i bogatu književnu tradiciju (mene je u nekim delovima podsetilo na Andrićev Ex ponto M.R), donoseći nam nešto što je poslednjih godina osvojilo čitalačku publiku u Srbiji svojom autentičnošću.
Njegova zbirka, podeljena u tri dela ili gužvanja, svaki sa svojim posebnim naslovom. Iako pisana slobodnim stihom, zbirka u sebi inkorporira raznolikost književnih formi – koje podsećaju na aforizme i kratke filozofske eseje protkane emotivnom lirikom i strastvenom ljubavnom poezijom.
U intervjuima za bosanskohercegovačke portale sam autor je istakao da zbirku čini posebnom činjenica da je nastala kao odraz dubokih emotivnih i intelektualnih doživljaja. Svaki stih je plod ličnog iskustva, a Sikimić nam otkriva svoj svet i svoj pogled na savremeno društvo kroz reči koje su mu pogađale dušu.
Prvi deo zbirke nosi naslov Otimanje. Lirski subjekt nas vodi na duboko filozofsko putovanje kroz egzistencijalna drhtanja i ličnu transformaciju. Kroz ove stihove doživljava sebe kao izdvojenog, različitog od ostatka sveta, postavljajući pitanje o tome šta znači biti umetnik. U pesmi Otimanje, umetnik se suočava s potrebom da se otme od uobičajenosti i prihvati tu odluku, iako to opraštanje zahteva duboko razumevanje i od sebe i od drugih. Postepeno lirski subjekt prelazi granice egzistencijalnih pitanja i uvodi nas u dublje filozofske dimenzije postojanja. Primetno je koketiranje sa religioznim motivima. Osećaj tuge je prisutan kao neizbežan pratilac, a tuga je prikazana kao deo ljudskog tela i ličnosti, zarobljenog u cikličnom ponavljanju svakodnevnog života.
Čovjek liježe kad je tužan
jer ne može
pored svega što osjeća
još i svoje teško tijelo da nosi
preteško je za tugu
i on ga odlaže
kao radno odijelo
ostavlja za kasnije
a da može
najradije ga ne bi ni nosio
neko vrijeme
rado bi hodao po svijetu
bez tijela
bez težine njegove
ali izaći se iz njega ne može
to je tako i on to zna
to je jedino što čovjek
ne može da ostavi i ode
zato ga polaže u krevet
kao nešto sveto
kao slavni mač
kojim se borio u najvećim bitkama
i kad se odmori isplače i ožali
kad se tuga povuče
kao jutarnja magla
on svoje tijelo opet uzima
podiže
zagleda ga
kao da je nešto što je vijekovima tu ležalo
staro je
ali još uvijek vrijedno
umiva ga
briše ga
i ponovo nosi.

U nastavku, autor suptilno uvodi društveno-istorijski kontekst podneblja o kojem piše (to su najuspeliji delovi zbirke M.R.), ističući sudbinu mladih školovanih pojedinaca koji su zaboravljeni u post-jugoslovenskoj stvarnosti.
Njima je bilo lakše
kad znaju da sam školovan,
iako i oni znaju
da mi u ovoj državi škola ništa ne znači.
Nisam spalio samo fotografije iz školskih dana.
Volim da vidim one stare, požutjele,
na kojima smo još bili djeca,
i na kojima se vidi
da još uvijek nismo znali
da nam škola ne treba!

***

… i tako naučiše
dobroga čovjeka,
koji dotad znao nije,
da je dovljan samo
jedan mali metak
da ga nema dovijeka.

Duboka pitanja egzistencije i postojanja, provlače se kroz različite tematske niti koje će čitaoce duboko zamisliti i ostaviti traga u njihovim mislima. Autor nas vodi na putovanje kroz dubine ljudskog uma i duše, ostavljajući nam da razmišljamo o našoj ulozi u svetu koji nas okružuje.
Niko nije primijetio
da on ćuti
sve dok nisu svi
prestali da govore
pa se svi zajedno mehanički
kao prema izvoru
neke iznenadne buke
okrenuše prema njemu
i u čudu ga pogledaše
kao da je baš on kriv
što više niko ništa ne govori.

U drugom delu ove izvanredne zbirke, naslovljen Kad sam ćutao, ulazimo u dublje prostore lirskog subjekta, gde ljubav postaje ključni element njegovog poetskog sveta. Osećamo prisustvo ljubavi koje je gotovo opipljivo, ali istovremeno izmiče potpunom ostvarenju. Lirski subjekt, kao da je zarobljen između iščekivanja i patnje, suočava se s nekom neuhvatljivom silom koja mu otežava pristup ostvarenju te ljubavi. U ovom delu, osoba prema kojoj je usmerena ta neizmerna ljubav postaje centralna figura, možda i najznačajnije biće u univerzumu. To je osoba koja duboko razume i saoseća sa svim egzistencijalnim drhtajima i unutrašnjim kolebanjima koje proživljava u ovim teškim istorijskim trenucima. Kroz ove stihove, autor nas vodi kroz emotivni lavirint ljubavi i čežnje, istražujući dubinu osećanja i složenost međuljudskih veza. Kad sam ćutao je deo knjige koji će nas podstaći na promišljanje o prirodi ljubavi, čežnje i veza koje nas povezuju, a sve to uz iskrenu introspekciju lirskog subjekta.

Završni deo zbirke nosi naziv Rupa tišine. Pored filozofskih tema, ovaj deo zbirke najviše možemo povezati sa novoistorijskim konceptom sagledavanja književnosti. Pored društveno istorijskog nasleđa Balkana, svojim stihovima lirski subjekt proširuje univerzalnost sagledavanja pojedinca u okviru svetske istorije. Nedavni deo intervjua Borisa Budena za portal magazin Forum (intervju vodio: Emir Imamović Pirke) kaže: Ljevica ne može birati svijet koji će mijenjati, a ni to mijenjanje nije stvar predlaganja ovoga ili onoga, pa da onda vidimo hoće li se to prihvatiti ili ne. Ne možete predložiti američkoj srednjoj klasi da se odrekne visokog standarda u kojem živi, odnosno privilegija koje taj standard pretpostavlja. Ne možete im predložiti da se isele iz svojih ogromnih obiteljskih kuća s po dva SUV-ja u garažama, slabe toplinske izolacije i bez solarnih panela na krovovima. Ne možete apelirati na njihovu racionalnost logikom da svijet nema energetskih kapaciteta za takav način života, i da bi se oni tog svog načina života trebali odreći u ime solidarnosti sa sve većim masama onih kojima globalna promjena klime uništava resurse neophodne za preživljavanje. Dođete li im s tim prijedlogom ustrijelit će vas kao egalitarističko, komunističko pseto. Ionako su svi naoružani. I to bez obzira što su svojoj djeci iskeširali ogromne svote za eksorbitantne školarine da na, kako se to kod nas voli reći, „prestižnim“ univerzitetima studiraju postkolonijalne studije i pišu doktorate o Walteru Benjaminu. Oni će do zadnje kapi naše krvi braniti svoj way of life. A way of life je drugo ime za kulturu, odnosno za identitet. I eto krug je zatvoren, poročni krug identitetskih politika, iz kojeg se ljevica mora osloboditi ako želi stvarati svijet budućnosti za sve ljude ove planete pomirene s prirodom koju su dosad već oglodali do kostiju. Samo jedan izlaz vodi iz tog kruga, izlaz na kojemu se ne može zaobići pitanje jednakosti, odnosno načelo egalitarnosti. A svaki put kad su oni isključeni, izrabljivani, podjarmljeni, istupili sa zahtjevom za jednakošću izbila je revolucija. Vrijeme kada je takve zahtjeve uspješno apsorbirala Habermasovska komunikativna racionalnost liberalnog građanskog društva je prošlo. To društvo je uništio, ili kako se kaže poznatim eufemizmom, razmontirao, neoliberalni kapitalizam. Lirski subjekt prepoznaje stanje savremenog društva. U pesmama Loša zajednička mašta i Veliko igralište to upravo i kaže.

Svijet u kome danas živimo je rezultat
loše mašte cijele ljudske vrste, koja je čak i
„onaj svijet“ – na koji se vjerovanjem
„presjeda“ kada se dođe na „stanicu smrti“,
svijet za koji je imala potpunu slobodu
stvaranja, bez ikakvih ograničenja koja je
sputavaju na ovom stvarnom svijetu –
takođe loše izmaštala, toliko loše da se
mnogima iskače iz voza koji tamo vodi.
Kako onda, zapita se misleći čovjek, uopšte
očekivati da svijet u kome ljudi zaista žive i
stvaraju ga zajedničkom maštom – bude dobar?

***

Šta će biti poslije, u tom trenutku on ne misli,
jer nema vremena, svijet ne čeka, a svaku
priliku treba iskoristiti. Tako čovjek
razmišlja, a svijet je postao veliko igralište
sa mnogo nesrećnih takmičara.

S druge strane u pomenutom itervjuu za Forum Boris Buden ističe i pitanje novonastalih nacionalističkih država: To je pitanje legitimacije nacionalističkih režima koji su danas na vlasti. Što je jugoslavenska prošlost mračnija, to se njihovi epohalni promašaji čini podnošljivijim. Poruka je jednostavna: najgore je iza nas, odnosno, sve što se s nama događa danas, odnosno što će se dogodit sutra, kako god bilo grozno, još uvijek je bolje od one mračne prošlosti. A što ako je istina suprotna? Što ako je ono najbolje iza nas? Ako je, recimo, hrvatska nacija upravo u socijalističkoj, federativnoj Jugoslaviji, dosegla najviši stupanj svog društvenog, ekonomskog i kulturnog razvoja. Što ako su Hrvati, štoviše, upravo u toj socijalističkoj federativnoj Jugoslaviji, u njoj i s njom, postigli najviši stupanj svoje suverenosti, takve o kakvoj danas u svojoj vazalnoj stvarnosti na najnižim stepenicama takozvanih euroatlanskih hijerarhija ne mogu ni sanjati? Što, naposljetku, ako je Hrvatska u toj jugoslavenskoj, socijalističkoj prošlosti imala ono najvrijednije što jedna nacija može imati, a što danas više nema – budućnost? Budimo realni, hrvatskoj su naciji dani odbrojani. Ako se ne dogodi čudo, pa Hrvatice već sutra ne počnu rađati po petoro, šestoro malih Hrvatića, do kraja stoljeća će od te nacije ostati šaka staraca, šezdeset posto će ih biti starije od šezdeset pet godina. Može li se takva nacija, takvo društvo uopće zamisliti? Ti prvašići koji su ovih dana krenuli u školu, to su ti zadnji Hrvati nakon kojih će se zastor zauvijek spustiti. Samo ne znamo tko će izaći ispred tog zastora da proglasi hrvatski fajrunt. Aktuelnost savremnog trenutka je istaknuta i u Sikimićevoj prozi. Ukoliko ne zapostavimo koncept novog istorizma, sagledavajući političko društvene fenomene u savremnoj Bosni i Hercegovini, jasno ćemo otključati pesmu Nacionalisti.

Nigdje ništa tako dobro ne uspjeva i ne
opstaje kao u glavama nacionalista…
Toliko su složni u neslaganju sa mnom da su upravo
spustili nišane koji su uperili jedni na druge i na trenutak,
ali samo na trenutak, okrenuli cijevi prema meni.
Ali neće opaliti,mogao bih reći –
nažalost neće opaliti, jer da hoće to bi značilo
da ih trajno mogu ujediniti protivu nećeg trećeg.
Protiv mene, nacionalno nesvjesnog, kako me
optužujuće zovu.

Sikimićeva proza otvara dijalog sa političkim i društvenim realnostima, istražujući ih kroz duboko introspektivan pristup. Ta crta nastaviće se i kroz romanesknu prozu. Ovaj deo zbirke nas poziva da razmišljamo o našoj ulozi u svetu koji se rapidno menja i da se suočimo s izazovima i dilemama koje nam savremeno društvo postavlja. Autor nam donosi poetsko-filozofsku introspekciju koja će nas naterati da razmislimo o svetu oko nas na potpuno nov način.

ČVOR NA OMČI

Čvor na omči sastavljen je od četiri poglavlja, uz prolog i epilog. Glavni junak, Vuk, na početku romana nalazi se u bolnici nakon što je pao sa konja i teško povredio ruku, koja će biti amputirana. Ovaj trenutak označava početak fabularnog toka koje ćemo osvetljavati kroz novoistorijsku prizmu.

Vukova reakcija na neizbežnu sudbinu je izuzetno neobična i odražava duboku složenost njegovog karaktera. Umesto da se odmah pomiri sa svojom sudbinom, on odlučuje da svojoj šaci priredi poslednje zadovoljstvo – da je postavi na zadnjicu sestre Helene. Ova bizarna epizoda otvara vrata priči koja će nas voditi kroz nepredvidljive puteve i neobične obrte istorijskog konteksta.

U odbrani sam iznio ovo: moja ruka je, nekom iznenadnom samovoljom, odlučila da, kao čin opraštanja od ovog svijeta, uradi ovaj potez, ona je to, pomislio sam, vidjela kao posljednje stiskanje. Odjednom sam bio ponosan na nju. Kakva spremnost!

Radnja romana smeštena je u neimenovani bosanskohercegovački grad, koji sam po sebi postaje karakter u priči.

Porodične kuće izjutra izgledaju prijeteće, zidovi se nakon dugog sna zbijaju i sve izgleda manje, krov samo što se ne sruši, vazduh je potrošen u snovima ukućana, treba odmah otići i ostaviti sobama prostora da se oporave od nepodnošljivo dugog prisustva ljudi.

Naime, čitaoci će preko grada čitati kontekst vremena u kome se fabuliranje odvija. Vuk je mladić koji se suočava sa jednoličnim okruženjem i prazninom svog unutrašnjeg sveta u novonastaloj državi posle raspada SFRJ. Iako njegovi ratni ožiljci nisu vidljivi spolja, Vuk je prošao kroz težak period u životu, kako sam napominje, u vreme rata bio sam dete.

Ja nisam imao nikakvu ulogu u ratu, a ni sada je nemam. U to vrijeme bio sam samo dijete u čiju korist se branilo i ubijalo. To mi često govore. „Da nije bilo ovog i onog, ti danas ne bi bio živ.“ Tako nekako. I na kraju obavezno: Sram te bilo.“

Roman će tematizovati i temu odlaska sa ovih prostora. Jedini način za preživeti u novonastalom svetu za ljude koje ne pristaju na nova pravila je pobeći, odseliti se, emigrirati. Tema emigracije ide u dva smera, oni koji su odlučili da ostanu i da pruže otpor svojim načinom života nepristajanja i oni koji su otišli ne planirajući više da izgube dan svog dragocenog i jedinog života. Pripovadač je na liniji odbrane zdravog razuma, ali borba je teško i ima svoju cenu. Zato će suicid uvek biti na pameti, kao senka koja prati glavnog junaka, kao čvor na omči koji se prikazuje oniričkim motivima kroz celo romaneskno tkivo. Čitalac će odmah u uvodnim poglavljima shvatiti da je pad sa konja zapravo bio pokušaj samoubistva.

Jednog popodneva, dok sam tu sjedio, zazvonio je telefon u mom džepu. Zvao je moj brat. On živi u Švedskoj već deset godina. Pokušavo je, uporno, da me povuče tamo. Nije uspio, ali nije ni odustao. „Ovdje bi mogao da budeš konobar i sa jednom rukom, ovdje svakoga zapošljavaju, niko ne dangubi“, govorio je. „Šalim se. Ali ozbiljno, treba da dođeš. Nema tu ništa više za tebe. Treba samo da odeš odatle…“ (…) Odbijao sam njegove napade vješto. Svaki taj poziv za mene je bio borba za koju sam bio dobro pripremljen. Međutim, to je bila borba koja me i sve više umarala. Nije mi bio toliko naporan ostanak u ovoj državi, među ovim skršenim narodima, koliko je, zapravo, bio težak taj konstantni pritisak, iz svake prostorije u koju uđeš, da treba nešto učiniti, da treba, ako ništa, otići, jer odlazak je, uostalom, najpovoljniji uspjeh na svijetu, kad odeš ne vidi se da je sve isto u tvom životu, ili čak gore nego je bilo.

Pripovedač se bavi mnogim unutarnjim demonima, uključujući i tamne misli o samoubilačkim idejama. Međutim, on se nosi sa svojim unutarnjim borbama kroz čitanje, humor i pisanje, čime dodaje dubinu i kompleksnost njegovom karakteru.

Ključna komponenta romana je i prisustvo jedne devojke, čija uloga i značaj u priči nisu samo sentimentalne prirode. Ona donosi dodatnu dimenziju likovima i priči, čineći je još zanimljivijom.

Prije nekoliko večeri sjedim sa Lanom, gledam je i pomislim: čovječe, ona je 1999. godište – kako to nesrećno zvuči! Kao da nije dobacila do – sreće? – do dvehiljadite, koja mora biti, mislimo mi, nekako i nekad srećnija, ali ona je rođena sa one strane sreće, pomislio sam, ona je poslednji mlaz ovih popišanih generacija! Međutim, već danas vidimo da novi milenijum curi iz iste piše (…) ljudski rod je izgubljena generacija.

Pripovedač ne može da podnese prizor Hrista na krstu i uvek se trudi da ga oslobodi iz njegovog mučnog položaja. Njegove akcije su često kontraintuitivne, kao kada odvaljuje figuricu Isusa s raspeća. Ovaj neobičan junak, koji neustrašivo nosi sopstvene muke, čak i sahranjujući odsečenu šaku zajedno sa ocem i izvodeći dostojanstveni, humorni ritual nad njenim mestom, doprinosi dubini Sikimićevog teksta.

Otac me je pretukao jer sam Isusa skinuo sa krsta (…) Stajao je u hodiku naše kuće, kod vrata, kao neki duhovni radijator, da odmah na ulazu onesposobi nevjernost. (…) Krst je bio sav mokar od mojih suza. Taj krst i taj Hrist od tada su bili naša lična religija, bilo je to naše raspeće. Narednih godina još nekoliko puta sam pokušao da raskrstim božijeg sina, ali ne tog istog. Na razne načine (…) Ali nastavio sam da pokušavam… Možda je bila greška što nisam uzimao Zoloft.

Međutim, suštinski razlog postojanja ovog romana leži u političkom kontekstu. Pripovedač odbija da se povinuje konvencionalnim pseudo junačkim idealima i ponašanju u postjugoslovenskoj realnosti. On oseća odvratnost prema ratnim profiterima, umesto toga, traži opravdanje za svoje slabosti i nedoumice, odbijajući da se pridruži histeričnom kolektivnom delovanju.

Kada nacionalno svesna grupa odluči da poseče veliki stari kesten kako bi na tom mestu podigla spomenik ratnom junaku, naš tihi pripovedač jedini se usprotivi ovoj besmislenoj ideji. Njegova hrabrost ogleda se u suprotstavljanju grupi vođenoj velikim novokonponovanim četnikom možda neće sprečiti seču kestena, ali će uneti trunku smisla u beskrajnu pustoš posleratnog društva.

Kod drveta je stajalo sedam ljudi (…) „Ubićete ovaj moćni stari kesten da biste sklepali ovo…. šta je ovo? Nacionalističi dildo?“ (…) Veliki Bijeli Četnik je još jednom počeo da priča o ratovima, o jamama, o ustašama, o tome kako su svi Hrvati ustaše, svi do jednog, pričao je o novim generacijama, o mladima, o nama koji ne poštujemo nikoga…

On će sačuvati svoj prstohvat nade, zadržati malo ljudskosti i hrabrosti u sebi, i na taj način će roman Čvor na omči postati delo koje regionalna književnost može s ponosom istaći. Sikimićev roman postaje tekst koji duboko zadire u suštinske političke i moralne dileme, istražujući ih kroz složen lik pripovedača i njegove hrabre, nekonvencionalne postupke.

KATARINA

Roman Katarina predstavlja duboko uronjeni umetnički izraz koji se bavi složenim temama ljubavi, identiteta i društvenih promena na Balkanu. Kroz glavnog junaka, Danila Kovača, Sikimić oživljava likove i situacije koje se često doživljavaju kao odraz sopstvenog života i duhovnog stanja mladih ljudi na ovim prostorima.

Pripovedač Danilo Kovač se susreće sa delima slikara Endrua Vajeta. Njegovo umetničko delo služi kao inspiracija za Kovačevo pisanje. Na osnovu inspiracije koje pronalazi u slikarstvu Vajeta pripovedač će kroz romanesknu građu tematizovati simbole lepote i gradiće metafore za dublje razmatranje života i ljubavi. Ovaj susret sa Vajetom postavlja temelje priče i pokazuje kako umetnost može da nadahnjuje stvaralaštvo.

Ovaj američki slikar ostavio je veliki utisak na Danila, uticao je i na njegovo razmišljanje o stvaranju u književnosti. Sahrana se završila…. „Zašto se ljudi posle sahrane uvijek osjećaju bolje? Šta smo to mi, u stvari, sada uradili Danilo?, pitao je Dimitrije. Nastavio je Danilo da razmišlja o rukama saučešća. Taj običaj oduvijek mu je navlačio krvnički bijes u grudi. Pomislio je kako bi bilo dobro snimiti film u kome ožalošćena porodica stoji u kapeli držeći mačete, a pred njihovim nogama gomile odsečenih ruku saučešća.

Primetno je da se u ovom romanu autor odmiče od direktnih i oštrih aluzija na društvenoistorijski kontekst i okreće razmatranju univerzalnih književnih fenomena poput ljubavi, sreće i razlike u odnosu na radost, metafizike teme o životu i smrti.

Katarina Groševski, devojka koja postaje muza i inspiracija Danilu Kovaču, igra ključnu ulogu u romanu. Kroz njenu vezu sa Danilom, Sikimić istražuje ovlaš složene društvene teme na Balkanu, posebno tokom pandemije virusa Covid-19.

Tako je i Ljubinje, kao i ostatak civilizacijom zarobljenog svijeta, već dvije sedmice bilo u u izolaciji zbog pandemije novog virusa. (…) Dok je lutao – mislima više nego tijelom – Danilu se učinilo da Sunce koristi sve prilike da pokaže kako će biti života, ali on sam, uprkos oslikavanju prizora u svojoj glavi, sada nije mogao da se prilagodi toj predstavi obnavljanja.

Ja ću se ovde koncentrisati upravo na te detalje. Autor kritički sagledava tranziciju država na Balkanu, prezir prema nastajućem kapitalizmu, i problem pranja kapitala nastalog iz ratnog plena.

Nemam snage da pronalazim nove poslove i da ih učim i prolazim kroz sve to ponovo. Imam snage samo za more. Nemam snage za Srbiju. Užasavam se zapravo, Srbije. Užasavam se svega i bojim se da živim tamo, bojim se da stojim tamo i hodam tamo na ulici. Od pomisli da izađem na ulicu u Srbiji vrisnem u sebi i telo mi se oduzme. Ne treba da me opominješ i pozivaš se na ljubav, jer ovo nema veze s tim, ovo je egzistencijalni strah koji traje već previše dugo. Ne verujem ni u šta i ne verujem nikome. Ti si bio samo mali izuzetak u ovom veliku užasu. Ti si bio tačka okružena užasom i strahovima. Moraš da razumeš da sam ja oduvek loše. Ne mogu da se vratim na staro. Pomisao na život u Srbiji izaziva u meni neki poseban i dubok strah, ali taj osećaj nije pojačan zbog trenutnog stanja, nego je to večni osećaj (…) Osećam se kao da više nisam čovek ili osoba. Ostaci mog duševnog mira sagoreli su u ovom dugom cepanju ličnosti. Moja duša se savila. Bojim se svega, stalno i uvek, bojim se svakoga i tebe i ne osećam se kao osoba.

Osim toga, roman se bavi i temama kao što su crkva, reakcija mladih na tranziciju, kriminal i izazovi suočavanja sa novim posleratnim poretkom.

’O da, i ja bih volio da budem vladika! Njima je, vidi se baš teško…’, govorio je Kapetan tada. ’Nove crkve grade tuđim parama, narod njih voli. Neko počne s pravom da ih kritikuje, a narod ih još više voli. Traže novac od bogataša, od kriminalaca, ma ne biraju od koga uzimaju, i onda ga ulože u sebe i Crkvu, a narod ih zbog toga još više voli. O da, i ja bih volio da budem vladika!’ (…) „Ali meni je najlepše od svega to što se kod nekih od njih zaista oseti toliko strasna žudnja da i oni postanu slavljeni, da postanu sveci…“

Najznačajnije je što autor odlučuje da napusti direktni kontekst i pređe na metaforička razmatranja, umetnost i lepotu.

Katarina je padala u stanje drevne grčke skulpture, zaustavljala se tako u svim pozama, baš onako kako bi je nedoumica zatekla, i tražila je riječ, ili misao, davala je cijeli svoj organizam, svu snagu pustila bi u potragu za pravim izrazom svojih osjećanja, a ta potraga odvijala se negde unutra, daleko u njoj.

Kroz razgovore između Danila, Katarine i Kapetana, roman se bavi umetničkim i metafizičkim temama, ali takođe dodiruje i društvene i istorijske momente, muziku devedesetih, političku stvarnost i druge složene aspekte života na Balkanu.

Sikimićeva „Katarina“ je duboko promišljen roman koji nudi višeslojno razumevanje i oslikava različite aspekte života na Balkanu. Autor uspeva da spoji umetnost, ljubav i društvenu kritiku na način koji će ostaviti dubok utisak na čitaoce, dok istovremeno pruža novoistorijsku perspektivu pogleda na književnost.