Mira Furlan, Voli me više od svega na svijetu

IP Book-a je upravo objavila reizdanje knjige Totalna rasporodaja, tako da sam odlučio da se u prvom aprilskom tekstu podsetimo sjajne autobiografije drage Mire Furlan,  Voli me više od svega na svijetu. Pre nego što svi pohrlimo u knjižare da nabavimo novi Bookin hit drage nam Jugoslovenke. Prošle godine objavljivanje ove biografije odjeknulo je širom regiona. Vodile su se žustre književne i društveno-političke polemike, pokrenula su se bitna pitanja o zlostavljanju glumica, i produbljivali razgovori o jugoslovenskim filmskim i pozorišnim zvezdama.

DA LI JE VOLI ME VIŠE OD SVEGA NA SVIJETU REGIONALNA KNJIŽEVNOST?

Odgovor na ovo pitanje je jednostavan – nije. U pitanju je prevodna književnost. Pred vama se nalazi delo američke književnosti, originalno napisano pod nazivom Love Me More than Anything in the World, u izdanju Gajic & Furlan Enterprises, Inc. Prevod na naš srpskohrvatski jezik dolazi nam od sjajne Ive Karabaić. Prevod teksta sa engleskog je odličan, da čitanjem autobiografije sve vreme imate utisak da se radi o delu iz najbolje tradicije jugoslovenske književnosti. Za mene, ova prva i česta greška u pozicioniranju ovog dela, ima melanholični prizvuk – da za nas bez domovine, više ne postoji tradicija u kojoj bi se pozicionirali.  Na taj način, odabir američke književnosti i engleskog jezika, uopšte ne čudi, kako smo to primetili i kod Saše Stanišića u Porijeklu koji je nemačkoj književnosti doneo jedan pravi biser, poput Mire. Tužno, ali istinito.

KLJUČ ČITANJA SAVREMENE KNJIŽEVNOSTI KOD PISACA POREKLOM IZ BIVŠE JUGOSLAVIJE

Kao što mene pokušavaju da ubede da latinica nije moje pismo (što nikada neće uspeti), pokušaću ja vas da ubedim kako na najlakši mogući način da pristupite recepciji postjugoslovenskih pisaca. Najbolji način da to uradite je kroz metode novoistorijskog čitanja, o čemu je Book Hub već objavio članak. To ćemo najlakše uraditi, ako uronimo u kontekst društveno-istorijskih događaja i sav razvoj književnih likova posmatrati isključivo kroz tu prizmu. Ovim dolazimo i do upita pred žanrovskim određenjem Mirinog dela. Moj utisak je da ovo delo ima sve žanrovske elemente romana, iako su likovi u delu plod autentičnog životnog iskustva, pred nama se odvija prava romaneskna građa, pred kojom autobiografski elementi potpuno blede.

Fotot: Marko Radulović

KO JE BILA MIRA FURLAN?

Pre svega, Mira Furlan je bila vodeća jugoslovenska i pozorišna glumica. Briljirala je i na filmu i na televiziji. Glumila je ili igrala u više od 25 filmova, posebno u filmu Emira Kusturice koji je osvojio Zlatnu palmu i filmu nominovanom za Oskara Kad je otac bio na poslu (2000). Redovno se pojavljivala na jugoslovenskoj televiziji, igrajući glavne uloge u brojnim serijama i TV filmovima. Takođe je dobila sve najviše nagrade u svojoj bivšoj zemlji, kako za svoj scenski tako i za filmski rad, uključujući dve Zlatne arene (jugoslovenski ekvivalent Oskaru) za najbolju glumicu.

Autorka je drame Until Death Do Us Part (Dok nas smrt ne rastavi). Pored toga, bila je i američka profesorka književnosti (predavala je dramsku književnost na Njujorškoj filmskoj akademiji u Njujorku -The New York Film Academy), američka književnica, kao i američka glumica u serijama koje su probile sve top-liste gledanosti. Pre svega to su serijali Vavilon 5 (Babylon 5 – Warner Brothers) i Izgubljeni (Lost – ABC).

Terry O Quinn & Mira Furlan Television: Lost : Season 1 TV-SERIE Usa 2004-2010, 22 September 2004 PUBLICATIONxINxGERxSUIxAUTxONLY Copyright: MaryxEvansxAFxArchivexAbc 12612762 editorial use only

URANJANJE U KONTEKST JUGOSLOVENSKOG SUKOBA

Iako delo pokreće mnoga pitanja, svakako najdominantnija tema je kontekst jugoslovenskog sukoba. Sve počinje odlukom koju je Mira (Hrvatica) donela sa svojim suprugom, rediteljem Goranom Gajićem (Srbinom), napusti SFRJ 1991. Odluku su supružnici doneli na osnovu njihovog (a pre svega Mirinog) principijelnog stava protiv etničkih krvavih klanica, javljanje snažnih nacionalističkih desničarskih uporušta širom SFRJ, koji su rasparčali Jugoslaviju u surovom građanskom ratu u srcu Evrope. Pre odlaska, Mira Furlan je napisala Pismo mojim sugrađanima, objavljenim u najrelavantnijim jugoslovenskim novinskim glasilima U Srbiji i Hrvatskoj, koje mnogi smatraju jednim od najmoćnijih antiratnih eseja prošlog veka i istorijskim dokumentom o položaju umetnika u ratu.

Ovim esejem istaknuta je polazna tačka kojom se možemo kretati u novoistorijskoj metodi sagledavanja ovog dela. Osnovni Mirin postulat je bio da dužnost intelektualaca je da gradi mostove, u duhu andrićevske tradicije, na se ne sme odustati od saradnje i očuvanja kulturne zajednice. Ona čak to i dalje produbljuje i govori o ljudskoj zajednici – profesionalnoj zajednici, koja se mora suprotstaviti konceptu pravljenja desničarskih nacionalnih zajednica. Do poslednjeh daha nužnost umetnika je da radi na izgradnji i održavanju veza među intelektualcima u Jugoslaviji i tako ćemo uspeti da dođemo do svetle budućnosti, u koju je Mira i pored svih nedaća čvrsto verovala. Delo je posvećeno Mirinom sinu Marku, i predstavlja jedan od najlepših uvoda o toj čarobnoj zemlji Jugoslaviji. Takođe, novoistorijska metoda, prevazilazi u romanu okvire Balkana i progovara o kontekstu desničarskog jačanja širom planete, kao i sagledavanju krajnjeg stadijuma kapitalizma koji u mnogome koketira sa fašizmom.  

Dragi Marko,

kad si bio u šestom razredu, radili smo na tvojem školskom zadatku pod nazivom „Moje nasljeđe“. Bili smo u lokalnom Kinku, kopirali hrpu izblijedjelih crno-bijelih fotografija iz dalekog doba i udaljenog prostora. Tvoj prapradjed ponosno stoji među svojim kravama i svinjama na farmi u Bosni nezamislive 1913. godine. „Što je Bosna? Pa zar nisi rekla da si iz Hrvatske?“ pitaš me. „Dobro, to je bilo drugačije u ona vremena“. „Aha, znam. To je prije bila Jugoslavija“, dobacuješ. „Da, ali Jugoslavija je postojala nedavno. A prije toga je bila jedna druga država na istom tom mjestu. A prije toga…“ „Zašto oni stalno mijenjaju ime države?“

„Pa, pokušavaju isprobati neke nove stvari. I dalje eksperimentiraju s konceptima, političkim sistemima, granicama i imenima“, pokušavam ti objasniti. Uzimaš iduću fotografiju. Tvoja prabaka kao studentica francuske književnosti u Grazu 1915.

„Graz – to je smiješno ime. Gdje je to? U Bosni? Hrvatskoj? Jugoslaviji?“ pitaš me. „U Austriji je. Ali u to doba ime države je bilo Austro-Ugarska Monarhija“, oklijevajući odgovaram. „Stani“, kažeš, zbunjen. „To znači da si ti i iz Austro-Ugarske Monarhije?“ „Ne“, kažem uz smijeh. „Stara sam, ali ne baš toliko stara!“ „Na što misliš?“ pitaš. „Dakle, Austro-Ugarska Monarhija je prestala postojati 1918.“ „Što se onda dogodilo? Kako se zvala nova država?“ „Nova zemlja prvo se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca“. „To je tako dugačko. Baš nezgodno“, primjećuješ.

No zatim je ime promijenjeno u Jugoslavija“, kažem. „Što to ime znači?“ pitaš. „Znači ’država Južnih Slavena’“, dobacujem dok mi se prikrada probadajuća glavobolja. „To je baš dosadno“, kažeš gledajući nepoznata, neodgonetljiva lica na fotografijama. „Dosadno?“ malčice se pobunim. „Ne bih upotrijebila tu riječ. To je sve, samo ne dosadno. Bilo je jako puno zbivanja. Krvavih ratova, revolucija, povremeno genocida, pogroma, istjerivanja, zatvaranja, raznih logora i, povrh svega, u svako doba, jako puno nasilja. Ti to nazivaš dosadnim?“

„Mama, to je baš frustrirajuće. Da si bar Amerikanka. Zašto ne možeš biti iz…“ zastaneš razmišljajući… „iz Kansasa? (…) Amerika je postala drugačija zemlja, zemlja zlokobno slična mjestu koje smo nekoć napustili s užasom i u očaju. Više nema sumnje da su sile koje su nas isterale iz naših domova izvojevale globalnu pobjedu. Već smo se jednom borili s tim silama. Sada smo umorni. Iscrpljeni ponavljanjem (…)Koliko su skromne naše želje postale! No čak se i te skromne želje danas čine neostvarive. Evo šta sam naučila: ovaj svijet ne smemo uzimati zdravo za gotovo. Čini se da se moramo boriti svakog časa svojeg života. I premda smo umorni, borit ćemo se i dalje. Obećavam ti to. S ljubavlju, Tvoja mama.

MEDIJSKI LINČ

Posle eseja, usledio je medijski linč, koji se na ovim prostorima i te kako i dalje upotrebljavanaa u režimskim glasilima, što nas upućuje da borba i dalje traje i da polako gubimo rat jer nas je sve više na putu dobijanja iseljeničkih viza u zaštiti bazične ljudske egzistencije. Esej je doveo do otkaza u Hrvatskom narodnom kazalištu, a njen glavni greh bio je nastupanje na Beogradskom međunarodnom pozorišnom festivalu, gde je antiratna predstava Pozorišne iluzije (Kornej) izabrana za vodeću predstavu festivala. Predstavu je igrala godinu dana pre izbijanja rata.

Knjiga počinje istorijom Mirine porodice u Jugoslaviji, zemlji koja više ne postoji. Sama Mirina porodica je tipčno jugoslovenkska. Na osnovu toga, biće otvorena mogućnost novoistorijskog proučavanja kroz mnoge likove u delu. Mirina porodica je delom jevrejska, delom hrvatska, delom srpska.  Njen otac i majka bili su partizani, i Mira je odgajana, kao većina nas bivših Jugoslovena, nikada ne osećajući snažnu privlačnost ka etničkom nacionalizmu koji je vrebao ispod površine komunističkog društva koje je negovalo bratstvo i jedinstvo među narodima. Rođena je 1955. godine u Zagrebu i rano je bila prepoznata po svom izuzetnom talentu. Krajem sedamdesetih stekla je slavu kao filmska, TV i estradna zvezda širom Jugoslavije.

Kako je to naglešeno u uvodu, cela knjiga je na neki način data kroz epistolarnu formu, sa željom majke da ostavi svom detetu u nasleđe priču o njegovim roditeljima, o njihovoj napaćenoj zemlji koja više ne postoji, priču o životu koji je bio raskomadan desničarskim ludilom u svom najpogubnijem obliku.

Na stranicama se pojavljuju neverovatno dobro književno formirani motivi o nekontrolisanim silama, o neprekidnoj potrazi za identitetom, svrhom i pravcem običnog čoveka u teškim okolnostima, motivi o emigriranju u tuđu zemlju, o razbijanju života na komade, o krhkoj prirodi prijateljstva i ljubavi (posebno je interesantno poglavlje o razočaranju u svoje bliske prijatelje Dubravku Ugrešić i Radeta Šerbedžiju), o srceparajućim gubicima, o novim počecima u glumačkoj karijeri u SAD-u, očekivanjima i razočaranjima. Data je odlično prikazana vizija Amerike kroz vizuru pridošlica i kroz kontekst modernog kapitalizma, kao i žensko iskustvo u glumačkoj profesiji kojom se bavila na dva kontinenta čime će se najviše približiti posmatranju kroz prizmu feminističke kritike. Još jedno od dominanatnih razmatranje je pitanje prolaznosti slave umetnika u filmskoj industriji.

STVARANJE UNIVERZALNOG MOTIVA DRUGOG

Početna intencija autorke, dolazi do univerzalnog koncepta, da je ova knjiga napisana za sve nas – sadašnje i buduće emigrante. Ona pokušava da objasni generacijama, koje će zaboraviti svoj jezik, da shvate šta je to bilo pre njih. Na neki način kao da im daje alate kako da shvate taj davno nestali svet Jugoslavije. U jednom momentu, autorka postavlja sebi i čitaocima pitanje, da li je dobro da narednu generaciju optereti tako teškim prtljagom.

U ovom delu knjige uočava se rađanje dominantnog motiva moderne književnosti autora poreklom sa ovih prostora. Književnost će biti definisana tim prtljagom, a prtljag će prevazići i okvire same umetnosti. Pored toga što će psihološki portretisati same književne junake, potretisaće i čitaoce kao konzumente umetnosti, koji će kroz jasno definisanu psihološku prizmu i uticati na recepciju moderne literature. Vratiću vas na to da je ova knjiga pisana pre svega za američkog čitaoca, kao deo američke književnosti, kojom će se Mira obratiti sa pretpostavkom da je jedva čuo za nju, a još manje za zemlju njenog porekla. Međutim, autorka ističe univerzalnost ovog motiva i na neki način upozorava američke čitaoce, da ne bi kasnije morala da im kaže Rekla sam ti… ali nisi slušao? S druge strane, na stranicama ove knjige uočićete i potrebu autorke da se obrati sama sebi u pokušaju razrešavanja nelogičnog, neurednog i opterećujućeg konteksta sopstvenog života.

Čitaoci, krećući se kroz stranice podrobno objašnjenog konteksta zemlje zahvaćene građanskim ratom i konteksta kapitalističkog globalnog uređenja, ostati uskraćeni za odgovor razrešenja. Ovde se svako od nas upućuje na to da odgovor za rezrešenjem moramo pronaći u preispitivanju ličnog odnosa prema kontekstu našeg okruženja, kao i prema konceptu samog umetničkog delovanja. Zbog toga, postaće mnogo više od početnih intencija. To će čitalac, krećući se kroz poglavlja, napisanih tehnikom filmskog kadra i sami shvatiti.  Voli me više od svega na svijetu više nije knjiga sećanja na daleko mesto i daleko vreme. To postaje nešto sasvim drugačije: molba Americi i molba celom svetu da se zaustavi pre nego što stignemo na put bez povratka.

5/5

13 Replies to “U svetu bez knjiga ne bi vredelo živeti”

    1. Hahahaha… Verujem da ste ironični!!!! I ja sam se na početku pitala, a onda sam ukapirala da ovo nije intervju. Zorane, imajte u vidu da ovde pišu mladi ljudi, bez iksutva…

        1. Ma sve je ok. ja sam zaista pomislila na početku da je reč o intervjuu, a onda shvatila ovasko kao i vi. Lepo je što bookhub daje priliku i klincima (studentima žurnalistike) iz Niša da pišu. Nije ni važno – ovde je važna nezaboravna Mira Furlan.

          1. Draga Milena,

            Hvala vam za ovo mladi, ali u našoj redakciji nema studenata žurnalistike. Mahom smo profesori književnosti, kao što je i autor teksta.

            Srdačan pozdrav!

  1. hvala na ovom tekstu….duboko sam dirnuta svime, voljela bih da se Mirii ispuni želja i da se vrati nas jedinstveni jedinstveni prostor djelovanj umjetnosti i kulture….

  2. Sve pohvale za odvažnost i hrabrost. Nadam se da ste spremni za astronmski udar vladajućih…. primetio sam to i u ranijim tekstovima ali ovde idete u kroše.🏋️‍♀️ Podrška redakciji i pisanju bez cenzure <3 još čekamo tekst o Vidojkoviću. Pogledajte sada šta rade sinu Miše Janketića. Isprazniće nam se matica skroz, ukoliko se nešto podhitno ne preduzme. Inače pročitao sam autobiografiju i totalno ste u pravu ja sam imao sve vreme utisak da se radi o romanu. Bilo bi divno da to i neko ekranizuje. Dodao bih samo da su meni bili zanimljivi delovi i o Slavenki Drakulić, kao i o odnosu reditelja i producenta u Lostu prema njoj. Lepo ste to nazvali filozofija drugog. Bravo za Booku i njhove izdavačke poduhvate. Greetings from Toronto 🖐🇨🇦

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *