Usta puna zemlje, Branimir Šćepanović
Branimir Šćepanović bio je vrstan pripovjedač, autor tri romana (Usta puna zemlje, Sramno leto, Iskupljenje), pripovijedaka, a između ostalog, na osnovu njegovih djela pisani su i scenariji za film. Dobitnik je dvije Zlatne arene za filmski scenario u Puli 1963. i 1973. godine. Njegov najpoznatiji roman Usta puna zemlje se, takođe, našao na filmskom platnu, a premijerno je prikazan na ovogodišnjem beogradskom FESTU.
O kulturi i književnosti danas, Šćepanović je govorio u svom posljednjem intervjuu za Večernje novosti:
„Kultura, književnost i ozbiljna umetnost marginalizovane su, jer trijumfuju vulgarnost, estrada i površnost. Nisam više u godinama kada se mogu radovati bilo kakvim promocijama i obeležavanjima. U mojim godinama, a to su ozbiljne godine, sve postaje manje interesantno i manje značajno, malo šta može čoveka obradovati.“
Upravo u Šćepanovićevom najprevođenijem romanu, glavni protagonista (ne)umorno traga za smislom i esencijama života. Hoće li biti u stanju ponovo da se izistinski raduje?
Anamneza glavnog junaka
Beograd, Birčaninova ulica. Tridesetsedmogodišnjak koji je život posvetio radu u laboratoriji dajući joj primat nad sopstvenim životom. Pogrešna ljekarska dijagnoza, bijeg sa klinike i povratak korijenima.
Da je mogao u tom času iz pomrčine, u koju je sve potonulo, opet izvući neku sliku svoga detinjstva, neko iščezlo lice ili odavno zaboravljeni glas, možda bi lakše pojmio svoju neočekivanu odluku da umre u zavičaju. Ali ničega nije bio u stanju da se seti. Ništa mu se nije odazivalo.
Bježao je od svega što mu je dušu vezivalo za život, skoro pa hitao u smrt, bez namjere da se suoči i sa samim sobom i sa navodnom bolešću.
Potraga za smislom
Već poslije nekoliko pročitanih stranica, pažljivom čitaocu će se nametnuti pitanja: Zašto se glavni junak vraća u začivaj? Za kakvim odgovorima traga? Zašto će odgovore na sopstvena preispitivanja dobiti tek pri susretu sa drugim ljudima?
Šćepanović vrlo vješto suprotstavlja protagoniste romana i, nimalo slučajno, glavni junak u Crnu Goru putuje vozom. Simbol prolaznosti i neprekidnih susreta – voz ovog junaka suočava sa ljudima, sa bićima koja brinu svoje brige i patnje, koja tragaju za izlazom na ovom ili onom mjestu, u Crnoj Gori ili daleko od nje. U svojoj otuđenosti, Šćepanovićev bezimeni protagonista napušta voz, hrleći ka vrhovima Prekornice. Zašto ga autor romana uporno „suočava“ sa ljudima i stavlja ih na njegov put? Bježeći i sumanuto uzmičući, junak romana pred sebe postavlja jedan jedini cilj: odvojiti se od svijeta i odlutati daleko. Naišavši na otpor u vidu radoznalih progonitelja, u junaku se javlja i spoznaja drugih osjećanja i to prije svega inata: živjeti i ne dozvoliti nikome da upravlja posljednjim trenucima njegovog života. Život, kao takav, postaje mu primamljiv i opipljiv u saglasju sa prirodom i sviješću o porijeklu i precima, nudi mu odgovore na nikad izgovorena pitanja koja su ga mučila. Otvarajući nezacijeljene rane, kopajući po tamnom vilajetu svoje duše on, zapravo, spoznaje sebe. Spoznaje svoju suštinu, svrhu, ali i svu moć prirode. Spoznaje smisao koji treba tražiti u ljubavi i ljepoti, spoznaje moć sopstvenih odluka i odgovornosti.
Smrt će, zaista, doći kao neumitnost, ali ovaj put bez pokušaja glavnog junaka da se otme sudbini i svoj život zatvori kao jedno neispričano poglavlje. Promišljajući o postupcima likova u romanu, Šćepanović nas navodi da promišljamo o sebi i da se zagledamo u sopstvene dubine.