„Smrt u Vavilonu, ljubav u Istanbulu“, Iskender Pala

Ovo je priča o jednoj čudesnoj knjizi. Ta je knjiga pisana da bi slavila ljubav, ali u isto vreme sakrila tajnu drevnih vavilonskih mudrosti i znanja. Mada bi trebalo da nas zabavi, mnogo čemu imaće i da nas poduči. Osim što je istorijski i ljubavni roman, „Smrt u Vavilonu, ljubav u Istanbulu“ možemo okarakterisati i kao avanturu, pomalo kao putopis, pa čak i triler.

Smrt u Vavilonu, ljubav u Istanbulu
Smrt u Vavilonu, ljubav u Istanbulu

No, ako vam ove žanrovske odrednice na prvu zaliče na bosanski lonac, gde svega ima po malo, a ničega dovoljno i konkretno, prevarićete se. Iskender Pala izučava i pise divansku književnost, otrže je od zaborava u svojoj domovini, ali je istovremeno približava celom svetu. Na zanimljiv i originalan način, preko ovog romana, tako kompleksnog, ali maestralno komponovanog, predstaviće nam Tursku i njeno bogato duhovno i kulturno nasleđe.

Divanska književnost

Divan je reč arapskog porekla, koja se razvila u IX veku i označavala zbirku pesama određenog pesnika, koja ima jednu temu (poput Petrarkinog „Kanconijera“). Za pojam divana u zapadnom svetu čulo se posredstvom tadašnjih putopisaca. U evropsku književnost uveo ga je tek Gete, nekoliko vekova kasnije.

Divanska poezija za podlogu ima sufizam, islamsku mističku filozofiju, po kojoj sve što je materijalno ima dušu – svaki predmet, svaka stvar zapravo je živa, vidi nas i oseća. Stoga je prepuna simbola i metafora, koje zatim prerastaju u alegoriju. Tako i knjiga, glavni junak ovog neobičnog romana, priča ne samo priču napisanu u sebi, već i o sebi – o svojim avanturama, o svima koji su je čitali i tumačili.

Književnost koja slavi ljubav
Književnost koja slavi ljubav

Iako se divanska književnost bazira na religijskim učenjima, ne možemo reći da je to religiozna poezija. Da, ona slavi ljubav kao najuzvišenije, božansko osećanje i svojim specifičnim izrazom veliča ljubav kao put ka približavanju bogu, ali je poenta i u načinu na koji iznosi sve te lepe i mudre misli. Sve što se želi reći mora biti utkano u stih. Sa malo, pažljivo probranih reči mora se reći sve, mora se u nekoliko stihova ispričati cela priča – ona koja bi u zapadnoj kulturi stala u roman.

„Volelo se dvoje mladih…“

Jedan od najvećih pesnika divana, Fuzuli, napisaće „Knjigu o L. i M.“, koja govori o dvoje mladih, nesrećno zaljubljenih. Poput Šekspirovih Romea i Julije, i oni će se ujediniti tek u smrti. Ovaj pisani ep nastaje iz ranijih usmenih (persijskih) predanja. Fuzuli će ga majstorski uobličiti i svojim čudesnim stihovima obezbediti mu večnost.

Sama radnja epa veoma je slična evropskim renesansnim, pa i kasnijim romantičarskim ljubavnim pričama. Susret dvoje mladih izaziva lavinu emocija; naglašena, a opet tako suptilno opisana čulnost ima uzvišen ton. Nakon toga sledi spoznaja o nemogućnosti zajedništva i bolni rastanak. Sve to nam jeste poznato (nalazimo u delima pomenutih umetičkih pravaca u zapadnoj kulturi), ali je ovde drugačije stilski izvedeno. Stihovi su svi satkani od metafora; senzualnost, iako prilično jasno naglašena, biva prefinjena, elegantno personifikovana.

Knjga koja živi svoj život
Knjiga koja živi svoj život

Ljubav mladog čoveka predstavljena je kroz duh još nedozrele jagode, bačene u kazan za pravljenje papirusa, tj. ljubavni oganj u kojem njegova duša prelazi u drugi oblik, ali nastavlja da postoji i oseća, da se seća. Iznova se iz tog ognja rađa poput feniksa i pretvara u najlepše napisanu, ali i najlepše ukrašenu knjigu, koja dospeva na dvor Sulejmana Veličanstvenog, kao ništa manje veličanstven dar onome ko je stihove znao da ceni, pa čak ih i sam piše.

„Ko voli sebe zarad voljenog, voljenog voli;

Ko voli voljenog zarad sebe, sebe voli.“

Upravo ovaj ljubavni ep, „Knjiga o L. i M.“, čini srž romana „Smrt u Vavilonu, ljubav u Istanbulu“. Pala će oko njega izgraditi neverovatnu pripovest: o tajnama vavilonskih mudraca i putokazu ka njima koji se kriju u stihovima čuvenog Fuzulija.

Knjiga će pričati kako je preživela kroz vekove: išla je iz ruke u ruku, cepali su je, sastavljali ponovo, čitali i plakali nad njom, pa suzama brisali ispisane stihove. Kada je jednom izašla iz harema, kao što je i po pravilu, nikada se više tamo (i u saraj) nije vratila. Putovala je Evropom, došla i do Rima. Čitao ju je i papa; zadivljen pokušavao da dokuči koje je sve božanske mudrosti sa sobom nosila.

Knjiga je nemo trpela i patila, ali nije prestajala da se seća. Nesrećni Kajs sve vreme čeznuo je za svojom Lejlom, ali nije gubio nadu da će je jednom ponovo sresti.

Lepota će spasiti svet

Jedan od glavnih simbola divanske književnosti, pored ljubavi, je lepota. Oba se prožimaju u ovom romanu, pretaču jedno u drugo, dopunjuju. Oba su deo, tj. dve strane istog, božanskog novčića.

Istanbul, „jedini pravi dom“ Knjige o L. i M., grad iz kojeg nevoljno odlazi, ali mu se više puta, i s radošću vraća, svojevrstan je lik u ovom romanu. To je tačka ukrštanja Istoka i Zapada. Mesto susreta, sjedinjavanja i ljubavi. Mesto gde se vekovima mire razlike i sažimaju u jedno. I tom, takvom Istanbulu u čast, Iskender Pala piše ovaj roman – da mu oda počast i predstavi ga u svoj svojoj lepoti, istorijskoj i kulturnoj, celom svetu.

Glavna poruka koju autor iz divanske zaostavštine prenosi kroz ovaj roman je ta – da samo onaj ko istinski spozna ljubav, onaj ko ima čisto srce, može doći do vavilonskih hramova, odnosno svekolike mudrosti i nadčovečanske, božije promisli.

Ako ste uživali u čitanju ovog teksta, pogledjte još i ovaj tekst na našoj stranici. Uživajte!

5/5

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *